Kruševo, Bakići, Kremenjača, Kamen, Gradina, Salikovac. Mjesta koja su svakom stanovniku Olova koji je preživio grozotu odmbrambeno – oslobodilačkog rata ‘92 – ‘95 duboko urezana u sjećanje. Danas, brojni umanjuju značaj olovskog ratišta. Naše skromno mišljenje da je olovsko, ako ne najvažnije onda, jedno od najvažnijih ratišta zadnjeg rata. Olovo, mali gradić, je sve do septembra 1995. godine bilo jedina slobodna tačka preko kojeg se iz Sarajeva, Zenice, Mostara, Travnika moglo doći do ogromne slobodne teritorije na sjeveru (Tuzla, Srebrenik, Gradačac, Teočak…). Znali su to i branioci Bosne i Hercegovine, tako da su pored 110. slavne brigade iz Olova, u odbrani ovog gradića učestvovali i borci iz brojnih drugih dijelova naše domovine. Ipak, okosnicu otpora čine hrabri Olovljani među kojima će se roditi brojni heroji. Jedan od njih je i Senahid Bolić, zvani Bolo, legendarni komandat 2. bataljona olovske brigade.
Rođen je 11. marta 1958. godine u selu Bakići, Olovo. U Olovu je završio osnovnu i srednju školu, a potom u Sarajevu i fakultet Političkih nauka. Bio je kapetan Teritorijalne odbrane i veliki zaljubljenik u fudbal. Bolo je u svakom pogledu bio izuzetan. Neponovljiv. Ljudeskara mehkog srca. Na isti način se odnosio i prema običnom vojniku i generalu. Danju bi, sa puškom u rukama, dežurao na nekoj od olovskih kota, a noću je sa saradnicima tragao za rješenjem. Kako je volio reći:” Po danu sam obični borac, a po noći oficir”. Nikada nije uzmicao i hrabro je vodio svoje Olovljane u odlučujuće borbe. Od naroda i boraca je uvijek tražio rad i borbu, odgovornost i istrajanost. Nije volio zabušante i ljenštine. Sa njima se razračunavao bez milosti. Zbog toga je bio veoma poštovan kod svih, do te mjere da bi svaki dolazak u grad, sa linije, bio popraćen pjesmom hrabrom komandantu Olova. Olovljani su znali reći: “Dok je Bole biće i Olova”. Izbijanjem ratnih dešavanja postaje komandir čete Bakići, komandant 68. odreda TO Olovo, a zatim, od od maja 1993. godine i komandant 2. bataljona u Prvoj olovskoj slavnoj brigadi (kasnije 110.).
Napadom iz pravca Romanije, 7. avgusta 1992. godine, gotovo da nisu prestali napadi srpskog agresora na prostor slobodne teritorije Olova. Tog dana izveden je napad na Kruševo, koje je branio Bolin 2. bataljon. Linija odbrane Prgoševo – Kruševo – Bakići – Musići – Kremenjača, u dužini od oko trideset kilometara, data je u nadzor Bolinom bataljonu, kojeg je činilo 800 vojnika. Ogromna dužina za samo jedan bataljon, međutim niko nije sumnjao u komandnu sposobnost legende iz Olova. Već pri prvom napadu, u avgustu, pokazala se sva sposobnost ovog vojnog genija. Neprijatelj je pušten na svega nekoliko metara od rovova branilaca Olova, a zatim je potpuno zasut vatrenim oružjem. Poraz je bio toliko strahovit, da je neprijatelj napad prebacio na Olovske Luke. Nova ofanziva počinje 8. novembra 1993. godine. Napad za novu ofanzivu pripreman je još od jeseni 1992. godine – gotovo cijelu godinu. Srpska vojska je bila svjesna neophodnosti proboja koridora – koridora kojeg nisu dali formirati branioci grada heroja, Olova. Ofanziva je bila toliko žestoka da je nastavljena i tokom decembra i januara 1994. godine. Napadi su se nizali na sve slobodne kote olovske općine. U nizu blistavih odbrambenih akcija, Prva olovska brigada dobija počasni naziv “slavna”, 14. decembra 1993. godine. Jedinice iz svih dijelova 1. i 2. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine su se slile u herojsko Olovo, kako bi pomogli braniocima ovog grada. Četiri korpusa VRS-a sa preko 3 000 vojnika i nekoliko desetina tenkova nije moglo probiti čelične rovove.
U završnom dijelu ofanzive, koja je trajalo gotovo 70 dana, 12. januara 1994. godine agresor posljednji put, uz uključenje sve rezerve i borbene tehnike, pokušavao poraziti branioce Olova. Kruševo nekoliko puta prelazi iz ruke u ruku. Nastupio je težak period, ali u ispomoć dolaze “Živiničke ose”, jedna od najelitnijih jedinica ARBiH. Bolo odlučuje da zajedno sa njima krene u borbu, kako bi se vratilo Kruševo. U trenutku pokreta jedna granata pada među grupu boraca u kojoj je bio i Bolo. Geler granate ga je zakačio iznad čela, 14. januara 1994. godine. Njegovi borci ga teško ranjenog prebacuju do olovske bolnice. Narednog dana i agresorska vojska je zaustavljena.
Po ranjavanju Bolo je prebačen u tuzlansku bolnicu, gdje mu je izvađen geler. Međutim, 22. januara prestalo je da kuca srce hrabrog komandanta Olova. Bio je poštovan, voljen i slavan. Strah i trepet za romanijske četnike. Zaljubljen u Bosnu i slobodu. Izuzetan starješina, organizator, strateg, taktičar, vojnik, drug, komandant, dobar poznavalac vojnih vještina, izuzetan organizator, “čovjek koji se rađa jednom u sto godina”. Tog uzavrelog januarskog jutra uskim bakićkim puteljkom, Bolo je posljednji put ukoračao u oganj kruševski i otišao u legendu. Posthumno mu je dodijeljeno prizanje “Zlatni ljiljan”, a za herojski doprinos otporu agresiji na R BiH i “Orden za vojne zasluge sa zlatnim mačevima”. Godine 1996. proizveden je u čin pukovnika, a 2007. dodijeljeno mu je priznanje “Povelja za životno djelo opčine Olovo”. Iza njega su ostali supruga Jasmina i dvoje djece, kćerka Aida i sin Jasmin.
Svuda naokolo ječe tišine. U ušima dobuje stih iz jedne od stotina pjesama, spjevanih Boli; olovski humanista i ljekar Mujo Hodžić, na ovaj način, opisuje raspoloženje Olova i Olovljana, godinu dana poslije: “Bakićima teška magla pala, biće sunca opet ponovo, al’ s Kruševa, k'o da vjetar vrisne, i jaukne ‘Ustani, bolo!”