Eugen Sladović je rođen 22. novembra 1882. godine u Jelsi na Hvaru. U Austrougarskoj je važio za jednog od najtalentiranijih pravnika i službenika. Završetkom studija u Zagrebu dolazi na upravnu službu u Bosnu i Hercegovinu 1906. godine, gdje se zadržao do kraja Prvog stjetskog rata. U BiH je ostao sve do 1921. godine a bio je u službi profesora na Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu, nakon čega se vratio u Zagreb. Od strane nadređenih je redovno ocjenjivan kao veoma marljiv i odgovoran službenik, a redovno je dobijao i pohvale za svoju službu.

Iako je Sladović dosta radio, njegov život u Bosni je morao značiti puno više od pukog službovanja. Puno je više dodira imao sa “običnim ljudima” nego li sa državnim službenicima. S toga su za njega vezane i brojne anegdote. Naročito je interesantna ona iz 1912. godine kada je došao pod lupu javnosti zbog interpelacije koju je protiv njega Zemaljskoj vladi podnio narodni poslanik dr. Ljubo Simić. Naime, srž problema se sastojao u tome da je Sadović na jedan dopis, koji je bio sastavljen na ćirilici odgovorio na latinici. Zbog toga je bio optužen na nepoštivanje ćirilice i loš odnos prema pravoslavnom stanovništvu. Zemaljska vlada je pokrenula istragu koja je pokazala da Sladović nije bio pristrasan prema pravoslavnom dijelu stanovništva. Istina, pokazalo se da nije djelovao u duhu okružnice Zemaljske vlade od 5. oktobra 1909. godine, br. 155 988, kojom je bilo određeno da se na dopise odgovara onim pismom kojim su isti i bili sastavljeni. Međutim, njegovi propusti nisu dovedeni u vezu njegovog eventualnog negativnog stava prema ćirilici ili prema pravoslavcima, nego su, prema mišljenju Zemaljske vlade, bili izričito vezani uz količinu posla koju je Sadović obavljao. Zbog toga je Zemaljska vlada bila mišljenja da na interpelaciju i ne treba odgovarati, ali je Zajedničko ministarstvo finansija insistiralo na kratkom odgovoru. Odgovor koji je uslijedio bio je kratak te je išao tragom priznanja neispravnosti u Sladovićevom postupku, ali se i ta neispravnost opravdala “vrevom poslova”. Ipak, kod običnog naroda je Sadović uživao velike simpatije, čemu svjedoči slučaj iz Dervente, kada je imenovan na poziciju kotarskog predstojnika, jer je to zahtjevao narod tvrdeći da on “ne pravi razlike u vjeri, narodnosti i položaju staleža”. Uz navedeno bile su istaknute i njegove osobine: marljivost, odgovorost, te poznavanje mjesnih prilika i ljudi.