“Kako odrediti muslimane Bosne i Hercegovine? U prošlosti, oni su se smatrali Turcima i takvima su se izjašnjavali. Početkom stoljeća (o.p XX stoljeća) često su se obraćali jedan drugome: ‘Odgovori mi ako si Turčin’ [iako je bilo ovakvih sučajeva, štaviše čestih sve do Banjalučkog boja, tendenciozo je navesti ovakvu konstataciju]. Ipak, ne govore turski već srpsko – hrvatski. Nisu turskog podrijetla, već Slaveni preobraćeni na islam nakon osvajanja. Otomansko carstvo bilo je, međutim, njihova zemlja i u njemu je tursko rodoljublje bilo vrlo jako. Pjesma iz 1699. godine muslimana Hasana Kaimije Zrinovića, pisana je bosanskim jezikom [autor navodi srpsko – hrvatski, što je produkt tadašnje ideologije] i arapskim pismom [u pitanju je arebica, koja je bila specifična za Bošnjake – muslimane] oduševljeno slavi zauzeće Kandije na Kreti, koju su Turci oteli Mlečanima, i slavodobitno najavljuje osvajanje drugih kršćanskih gradova, Splita, Zadra… U jednom romanu Ive Andrića vidimo kako 1912. godine stari ‘Turci’ u Bosni očajavaju kada doznaju kako je carstvo u Balkanskom ratu upravo izgubilo Skopje, Solun, Edirne i toliko drugih otomanskih gradova.
Ako nisu ‘Turci’, mogu li se nazivati ‘Srbi’ ili ‘Hrvati’? To su činili u prošlosti i lako bi se mogli pronaći tekstovi u kojima se oni nazivaju i jednim u drugim imenom: tako je ime ‘Hrvat’ upotrebljeno u spomenutoj pjesmi [gotovo da nije bilo ovakvih slučajeva do uspostave Kraljevine SHS/Jugoslavije, kada se zbog političkih razloga dio Bošnjaka tako i izjašnjavao, ali autor uslijed srpsko – hrvatske vladajuće garniture stavlja ovakav podatak u prvi plan]. Od XIX stoljeća, srpska i hrvatska nacija jasnije se potvrđuju i svaka od njih bjelodano se poistovjećuje sa izvjesnom kulturnom i religijskom tradicijom. Muslimani teško tu nalaze svoje mjesto. Ustaški režim smatrao ih je ‘cvijećem hrvatske nacije’, a uzajamnim pokoljima pridruživali su se Hrvatima i suprostavljali Srbima [autor vješto izbjegava naglasiti težak tretman Bošnjaka pod ustaškom vlašću i pokolj od strane četničkog pokreta]. Pod Titom, sa službenim priznanjem ‘nacionalnosti’, najprije su smatrani ‘nacionalno neopredjeljenima’, zatim su 1968. godine službeno proglašeni ‘Muslimanima’ sa velikim slovom [jesno je vidljiva autorova neupućenost u činjenicu da su Muslimani/Bošnjaci 25. novembra 1943. godine navedeni kao ravnopravna nacija, ali je to oboreno samo četiri dana kasnije na 2. zasjedanju AVNOJA u Jajcu].
Godine 1983. godine, za vrijeme ‘Sarajevskog procesa’ koji je pokrenut protiv jedne skupine muslimana optuženih za ‘nacionalizam’, jedan od okrivljenih, Alija Izetbegović, bio je optužen da je uredio (ali ne i objavio!) ‘Islamsku deklaraciju’. Tužiteljica koja je vršila istragu, i sama muslimanka, zapita ga: ‘Kada u ovom tekstu govorite o milijardu muslimana u svijetu, podrazumijevate li i mene pod tim brojem?’ Optuženi joj prezrivo odgovori ‘Vi niste muslimanka, posebno ne Muslimanka sa velikim M’. Na istom procesu, jedan od suoptuženih ispričao je kako se za vrijeme boravka u Teheranu (glavni grad Irana) mučio da na lošem engleskom objasni razliku između muslimana i Muslimana iranskim ‘čuvarima revolucije’ koje je to svetogrđe razlike potpuno zbunilo.
Titoistički režim svakako se našao u proturječju boreći se protiv religije i njezinih javnih očitovanja, a u isto vrijeme čineći od vjerske pripadnosti službeni kriterij za nacionalnost. Danas bi mnogi Muslimani htjeli dokinuti dvosmislenost koja se, uprkos velikom slovu, povezuje s imenom njihovog naroda, i zahtijevaju da ih se naziva ‘Bošnjacima’. Godine 1952. sreo sam u Banjaluci, u Bosni, direktora važne ustanove koji mi je rekao: ‘Moja obitelj bila je muslimanska, ali ja sam se izjasnio kao Hrvat, jer smatram da su moji preci usvajajući islam izdali svoj narod’. Nije se radilo, naravno, o preobraćenju s islama na katoličanstvo, već o osobnom političkom izboru. Ali 1982. godine u Sarajevu, jedan vodič koji je vodio turiste u posjet džamiji predstavio im je drugačiju i danas već klasičnu tezu: ‘da su islam u Bosni usvojili bogumilski heretici koje su progonile sve kršćanske vjere’ [autor će u drugom dijelu knjige bogumile nazvati mitom a srednjovjekovnu Bosnu katoličkom zemljom]. Isti je vodič hvalio ajatolaha Homeinija… Te dvije verzije predstavljene u razmaku od trideset godina dosta dobro sažimlju evoluciju duhova: muslimani, nekada proganjani, kao i iranska revolucija tamo nisu strane pojave.”
IZVOR: Paul Garde “Život i smrt Jugoslavije”, Zagreb 1996. godina
