Mustafa Mulalić je rođen u Livnu 1896. ili 1898. godine, gdje je završio mekteb i Trgovačku školu. Dani u mektebu i Trgovačkoj školi znatno su uticali na njegovo ideološko – nacionalno usmjerenje. U naporima muslimanskih intelektualaca prosrpske orijentacije početkom tridesetih godina XX stoljeća, Mulalić je vidio priliku za ostvarivanje svojih ideala. Još tokom školskih dana kod njega se, kako navodi, “budila svijest da pripada srpskom plemenu”. Navodeći kako mu je i otac bio srbofil, u svojim memoarima upozorava da njegovo srpstvo nije bilo politički niti interesantno, već isključivo idejno i kulturno, oblikovano pod uticajem srpske književnosti, srpskih putujućih pozorišta, srpskih muzičkih kapela i drugih srpskih društava. Nakon Šestojanuarske diktature, 1929. godine, Mulalić se uključio u politički život Kraljevine Jugoslavije. To mu je osiguralo dva mandata u Narodnoj skupštini u Beogradu, gdje je zastupao politiku Jugoslavenske radikalno – seljačke demokratije. Slom Kraljevine Jugoslavije u Aprilskom ratu 1941. godine, Mulalić je doživio kao tešku nesreću i gubitak nacionalne države. Rizično napušta Sarajevo i u ljeto 1941. godine dolazi u Beograd, te pristupa četničkom ravnogorskom pokretu. Obzirom da je bio dobar pisac i orator, dobio je zadatak da popularizira četničke ideje i lik i djelo Draže Mihailovića kod muslimana, koje su četnici regrutovali za svoje ciljeve. Ipak, Mulalićev angažman ostao je bez rezultata – Bošnjaci kojima se obraćao nisu reagirali na njegove inicijative. Propašću četničkog pokreta i pobjedom partizanskog pokreta, Mulalić se predao komunističkim vlastima i na suđenju pokajnički izjavio da vjeruje “u odlučne konstruktore naše budućnosti”. Nakon odsluženih šest godina robije, uključio se u rad Islamske zajednice socijalističke Jugoslavije. Umro je u Sarajevu 26. decembra 1983. godine.
U uvodnom dijelu svoje hronike Mulalić navodi da je razlog brze propasti Kraljevine Jugoslavije u borbenom duhu Jugoslavena, političkoj suprotnosti i društvenoj devijaciji. U prvom redu Mulalić se dotiče sarajevske čašrije i euforije koja je zavladala među Bošnjacima koji su nasjeli na priče o Hitleru kao spasiocu muslimana, koji će im vratiti begovske titule i zaštititi ih od istrebljenja. Bošnjaci su bili uvjereni da je Hitler zbog svoje mržnje prema jevrejima prešao na islam i da se više ne zove Adolf, nego Adil Hitler. No Mulalić navodi i da je neposredno nakon ulaska Nijemaca u Sarajevo pričao sa građanima, pa mu je tako poznanik Avdaga, zvani Rale rekao: “(…)te vratit će vam se kmetovi, te vratiće vam se agaluci i begluci, a za fukaru postavljaće se nasred Baščaršije kazan sa vrućom halvom i tahte vrućim somunom, pa grabi narode koliko ti u džam može da stane! Gdje mu je sad kazan, majku li mu kurvanjsku i lopovsku! Gdje mu je sad halva i somuni?!(…)”.
Mulalić prenosi i zanimljive detalje oko memoranduma za autonomijom Bosne pod njemačkim protektoratom, kojeg su predali ugledni sarajevski Bošnjaci i Srbi. U razgovoru sa jednim od inicijatora memoranduma, Milanom Božiće, navodi da je Božić vjerovao da će Srbi postat predmet velike pažnje Hitlera ukoliko BiH dođe pod njegov protektorat. Mulalić se ogradio od inicijative smatrajući da je ona zapravo priznanje Nezavisne države Hrvatske i mirenje sa postojećim režimom.
Nepouzdane su i njegove obavijesti o aktivnostima Draže Mihailovića u drugoj polovini aprila 1941. godine. Jednako nepouzdanim čine se i njegove obavijesti o aktivnostima Draže Mihailovića u drugoj polovini aprila 1941. Prema Mulaliću, Mihailović je 14. aprila 1941. izvršio “nasilno izviđanje sa jednim odredom na prostoru Derventa – Brčko – Brod” i pritom rastjerao ustaše. Nakon što je odbio da prizna kapitulaciju, odmetnuo se u šumu, zajedno sa još 21 čovjekom. “Odmah se sudare sa ustašama, ali ih razbiju. Međutim ustaše dojave Nijemcima, koji su već bili blizu, ali Draža poruši prugu i telefonske linije da im spriječi brz dolazak, te se tako odbije kod Ševarlija u Ozren planinu.” U nastavku puta Mihailović napada na žandarmerijsku stanicu da bi se opskrbio municijom i kartama, ubija jednog ustaškog kurira i plijeni deset konja kraljeve garde, te nastavlja put za zapadnu Srbiju Ovo Mulalićevo kazivanje, sasvim je na liniji četničke emigrantske publicistike, apologetski intonirane, koja je tendenciozno glorificirala Mihailovića kao heroja pokreta otpora u porobljenoj Evropi. Objašnjavajući položaj islama u NDH Mulalić piše potpuno drugim tonom te navodi slučaj ing. Stanka Turudije iz Travnika, kojeg su ustaše pozvale i rekle mu: “Vi ste dobar građevinski stručnjak. Nama su takvi potrebni, samo ako bi prešli na katoličku vjeru”. Turudija je odgovorio da “koliko je njemu poznato u NDH su priznate dvije religije: katolička i islamska, te da on prelazi na islam”. Na islam je prešao ali su ustaše za osvetu i poniženje ubile njega i njegovog sina. Navodi i da su neki “grko – istočnjaci” ubijani zbog toga što su htjeli preći na Islam, te da su neki Srbi i Jevreji koji su prešli na islam otpremljeni u sabirne logore. U Tuzli je neki Bajram Trakić dobio ulogu u državnom pozorištu, ali tek kada se pokrstio i uzeo ime Božidar.
Jedan od najaznimljivijih detalja iz Mulalićeve Hronike je razgovor sa neimenovanim riđokosim protom u Beogradu, nakon Mulalićevog dolaska u Beograd u junu 1941. godine. Prota ga je nazvao kumom, a nakon što ga je Mulalić začuđeno pitao kako to da su kumovi, dobio je odgovor da mu se javlja za kuma kada se bude vraćao u pradjedovsku vjeru. Intelektualno superiorniji Mulalić mu je odgovorio da je njemu muslimanu pradjedovska vjera bogumilstvo a zajednička pradjedovska vjera obojice – praslavensko božanstvo Perun! Sutradan na Terazijama je imao jednako zanimljiv razgovor sa dr. Mirkom Došenom, nakon čega mu je perspektiva odnosa između pravoslavnih i muslimana izgledala još tmurnija. Došen mu je rekao da Srbi imaju za muslimane rješenje: pozvati ih da pređu u pradjedovsku vjeru, a koji ne htjedne predložiti mu da se seli u Tursku, a ko ni to ne prihvati staviti ga pod nož. Kad mu je Mulalić odgovorio da od njega kao prekaljenog Jugoslavena nije očekivao tako tragično podlijeganje srednjovjekovnim recidivima, Došen mu je poručio da je to već gotova stvar i da taj stav dijele i drugi, poput Koste Kumanudija i ostalih. U nastavku kazivanja Mulalić je objasnio uzroke Došenovih frustracija. Došen je povjerovao glasinama da svo zlo nad Srbima u NDH čine muslimani. Prema Mulaliću, glavni širitelj takvih dezinformacija bio je Hrvatski klub u Beogradu, “koga su Nijemci osnovali i smjestili u reprezentativne prostorije na Terazijama između ‘Balkana’ i Praške banke”.
