U današnjem vremenu se industrija smatra glavnim uzročnikom brojnih oboljenja. Međutim, još za vrijeme srednjovjekovne Bosne imamo sličnih primjera, kada se smatralo da je životna sredina još uvijek nerazorena a priroda neiskorištena. U jednom dokumentu dubrovačkog arhiva stoji da su se trgovci u rudarskom gradu Srebrenici žalili 1435. godine despotu da je u gradu veoma loša zdravstvena situacija zbog mnogih topionica koje tu rade. Tvrdili su da je tu uzrok brojnih smrtnih slučajeva stanovnika grada. Nije poznato šta je tada tačno učinjeno, ali obzirom da se u Srebrenici počinje razvijati odvojeni tip grada – industrijski i stambeni, jasno je da su upozorenja imala ploda.
Trg Drijeva, koji se nalazio na suprotnoj strani srednjovjekovne bosanske države, imao je drugačije teškoće. Prema izjavama Stjepana Vukčića Kosače, trg Drijeva se nalazio na prljavom mjestu uz brojne baruštine i hrđav vazduh. Stjepan dalje navodi da su takve okolnosti smanjile dolazak stranih trgovaca u trg, što je utjecalo i na sam promet trga. U ljeto 1453. godine dubrovački poslanici su se u pregovorima sa Kosačom izvinjavali da njihovi trgovci neće doći da trguju uz Drinu, tačnije u mjesta od Foče do Goražda jer je “nezdravo”. Naime u tom periodu su na području oko Drine harale teške zarazne bolesti. Također, naveli su da je zabranjen ulaz ljudi sa tog prostora u zemlju Kosača. Na osnovu toga dolazimo do zaključka da je i u srednjovjekovnoj Bosni bila praksa da se zatvore granice ukoliko je vladala neka opasna epidemija. Zemlju Kosača je krajem 1453. godine zahvatila velika glad, tako žestoka da je stanovništvo u potrazi za hranom napuštalo i svoje domove. Glad je zatim prouzrokovala teška oboljenja zbog kojih se mnogo stanovništva uputilo prema obalama Jadranskog mora u nadi da će im tamo biti pružena medicinska pomoć. Jedni su se nastanili u Dubrovniku gdje su živjeli kao beskućnici od milostinje, dok su oni sretniji ukrcani na brodove i upućeni u južnu Italiju. Bio je to prvi poznati egzodus bosanskog stanovništva. U proljeće 1454. godine prijetila je opasnost da epidemija neke zarazne bolesti ne zahvati cijeli prostor srednjovjekovne Bosne, jer se u Drijevima pojavila kuga. Strahovanja su se obistinila pa je kuga već do kraja 1456. godine zahvatila cijeli prostor Balkana. Ipak, epidemija u Bosni nije imala tako velike posljedice kao u istočnom dijelu Balkana. Na osnovu dubrovačke građe poznato nam je još nekoliko epidemija kuge na prostoru srednjovjekovne Bosne: jedna velika je izbila u jesen 1416. godine i tada su bile zatvorene granice; jedan talas kuge zahvatio je trg Drijeva 1401. godine te jedna manja kuga 1426. godine.
O tome na kakav način se stanovništvo srednjovjekovne Bosne liječilo od bolesti nemamo puno podataka. Poznato je da su se od kraja XIV stoljeća bosanski kraljevi i oblasni gospodari za medicinsku pomoć obraćali vrsnim italijanskim ljekarima koji su službovali u Dubrovniku. Poznato je da su se kraljevi Dabiša i Tvrtko II obraćali takvima za pomoć, zatim knez Pavle Radenović, vojvoda Sandalj Hranić, herceg Stjepan Kosača, koji su unajmljivali italijanske ljekare da liječe njih i članove njihovih porodica. Dubrovačka služba je ponekad izlazila u susret pa je dopuštala svojim ljekarima da i po šest mjeseci rade na dvoru bosanskih kraljeva, ali nikada nije dopuštala da tu za stalno ostanu. Time je Dubrovačka republika često lišavala svoje građane od medicinske usluge. Sandalj Hranić se u ljeto 1430. godine žalio dubrovačkom poslaniku Benku Gunduliću da osjeća probadanja sa strane i žgaravicu kada jede sir. Poslanik je te tegobe u pismu prenio vladi, a ona je konsultovala ljekare. Ljekari su sazvali savjet na kome su, zbog velikog poštovanja prema Sandalju, sastavili opširno mišljenje o njegovom slučaju i poslali poslaniku. Ljekari su vjerovali da njegova bolest dolazi od bubrega, a “kao znak toga u njegovoj mokraći treba da se pojavljuje pijesak”. Sir koji jede može da bude uzrok koagulacije i da se javi kamen. Vojvoda treba da se čuva od mlijeka i svega što se od mlijeka proizvodi. Navedeno je također da treba da izbjegava sve što je kiselo i ljuto, zatim usoljeno meso i ribu kao i variva. Preporučivalo se da pije samo bijelo vino, a da se okani crnog.
Ljekarska služba je bila dostupna i manje utjecajnim ljudima, ukoliko su bili u stanju da doputuju u Dubrovnik i plate ljekara. Poznat je slučaj iz 1305. godine iz koga se vidi da se magister “Ostesanus medicus” obavezao da će za 30 perpera izliječiti ranu i fistulu u koljenu Dragoju iz Bosne. U Dubrovniku su primani i liječeni i ranjenici iz vojnih sukoba. U ljeto 1451. godine ukazana je medicinska pomoć komandantu hercegovačkih plaćenika, koji su nešto ranije nanijeli poraz dubrovačkoj vojsci. Tokom osmanskog osvajanja Bosne u Dubrovnik je na liječenje stigao bosanski knez Đurađ Čemerović.
Siromašni slojevi stanovništva i generalno obični puk srednjovjekovne Bosne na liječenje je odlazio kod narodnih ljekara. U Srebrenici su ostala zapisana imena dvaju ljekara: Marko Veoković (1449 – 1461) i Stojko (1419 – 1436). Medicinskih institucija nije bilo, osim leprozorija, skloništa za gubavce, u kojem su se držali zaraženi stanovnici u izolaciji. Poznato je da su se leprozoriji nalazili u Srebrenici, Fojnici, Visokom, Podkreševu i Jajcu. Ovakve ustanove su izdržavane od milostinje. Izvjesnu pomoć za leprozorije i one koji su bili nesposobni za rad, uslijed fizičkih nedostataka, davala je i Crkva bosanska, a od druge polovine XIV stoljeća i pravoslavna i katolička crkva. Zabilježen je slučaj gosta Crkve bosanske Radina, koji je u svom testamentu ostavio znatnu sumu novca da se podijeli slijepim, hromim, prokaženim kako među pripadnicima Crkve bosanske tako i “ostalim ljudima”.
