Zemljotres u Banja Luci koji se dogodio 1969. godine predstavlja najjači zabilježen na prostoru Bosne i Hercegovine. Porušena su čitava stambena naselja, zgrade Titanik, Realka ili Gradska kuća. Prvi znaci zemljotresa su se osjetili u poslijepodnevnim satima, u nedjelju 26. oktobra. Tog dana u 16 sati i 36 minuta dva udara, jačine između šest i sedam stepeni Merkalijeve, su pogodila Banja Luku. Oni su nakratko uznemirili građane, a zapravo je to bio samo uvod u strahotu koja će se desiti dan kasnije.
Sutradan, u 9 sati i 10 minuta jačina u epicentru je iznosila devet stepeni Merkalijeve skale. Hipocentar je bio 20 kilometara ispod grada. Zemljotres je odnio 15 ljudskih života, dok je 1 117 ljudi lakše i teže povrijeđeno. Materijalna šteta je bila ogromna – potpuno je uništeno 86 000 stanova, oštećeno je 266 školskih objekata, 146 kulturnih, 133 zdravstvena i 152 administrativna i upravna. Grad je potpuno ostao bez struje i vode. Uskoro je na ulice poslana i vojska koja je nastojala pomoći građanima da očiste ruševine i oslobode povrijeđene. U gradu je nastala opća panika kada se na ulicama našlo i hiljade zatvorenika iz poznatog zatvora “Crna kuća”, koji se nalazio u centru grada a koji je također bio srušen. Ipak, veliki broj zatvorenika je i sam uzeo učešće u čišćenju grada i spašavanju stradalih. Obzirom da su srušene gotovo sve osnovne i srednje škole, učenici iz Banja Luke su upućeni autobusima u različite krajeve Jugoslavije, kako bi tamo okončali školsku godinu. Industrija je također pretrpila velika razaranja pa je u narednom periodu radila sa smanjenim kapacitetom. Zahvaljujući solidarnosti iz svih krajeva Jugoslavije, ali i pomoći Evrope, Banja Luka je ubrzo obnovljena. Novu zgradu Gimnazije, Banja Luci je poklonilo Sarajevo, Osnovnu školu “Georgi Stojkov Rakovski” je poklonio bugarski narod, dok je škola u Slatini nazvana “Holandija”, jer je obnovljena sredstvima holandske vlade.
O tome kako je bilo tih dana svjedoči stanovnik Banja Luke, Branko Davidović: “Te nedjelje bio sam u ribolovu. Na povratku, u automobilu sam osjetio da gubim kontrolu nad volanom. Uznemireni ljudi u Klašnicama kazali su mi da je bio zemljotres. Iz očeve kuće u Laktašima u kamp kućicu iznijeli smo sve što je moglo stati. Supruga Nada, stariji sin Siniša i mlađi Igor, kao i ostatak familije, tu su spavali. Otac i ja smo ostali u kući. Čitavu noć sve je nekako zastraš ujuće treperilo. Roditelji su ujutro otišli na posao, a sinovi, tada osnovci, ostali u Laktašima. U firmi smo razgovarali o nedjelji koja je na neki način svima bila ista, a onda oko devet sati nastao je užas. Rušili su se zidovi, lomili krovovi, fabrički dimnjaci, škripale zgrade, žene su vrištale, muškarci bili skamenjeni, zemlja se strahovito tresla… Pretraživali smo ruševine, išli u potragu za hranom, dekama, kazanima za kuhanje, evakuisali žene i djecu… Počela je pristizati i pomoć. Fascinantno je koliko su se svi međusobno solidarisali i niko nije lično iskoristio situaciju. Sve je bilo razbijeno i otvoreno, a niko ništa nije uzimao”.
