U prvim ratnim mjesecima bosanskohercegovački vojnici su smatrali da je sramota ukopavati se na položajima. Međutim, kako je rat bivao sve brutalniji tako su se sve više ukopavali. U početku su to bili rovovi dovoljni za trup vojnika, ali kako je rat prelazio u pozicioni oni su sve više utvrđivani i produbljivani. Nicali su putevi rovova za cijelu posadu kako bi bili zaštićeni od kiše, puščanog zrna ili šrapnela. Protiv jače artiljerijske vatre služile su iskopane udubine, dok su na banketu stavljani čelični oklopi za gađanje, dok su preko rova prebacivane žičane mreže koje su štitile položaje od neprijateljskih naleta. Cijeli splet rovova povezivan je sa komandom, sanitarnim čvorovima, poljskom bolnicom i rezervnim položajima. Da bi se spriječilo odronjavanje zemlje, rovovi su bili obloženi prućem. Velika pažnja pridavana je izgradnji prepreka. Najviše su građene žice koje su se sastojale iz zabijenog kolja isprepletenog bodljikavom žicom. Na padinama i šumama su kopane tzv. vučje jame u koje su zabadani šiljati kolci, dok su na posebno ugroženim mjestima postavljani sanduci sa eksplozivom koji su se aktivirali u slučaju kontakta.
Veoma važan preduvjet za vojne uspjehe predstavljalo je kvalitetno snabdijevanje ljudstva i vučne stoke. Vojska je snabdijevana konjima a ishrana je organizirana u tri obroka. Za snabdijevanje su korištene hljebne peći i poljske kuhinje koje su za 24 sata mogle spremiti oko 3 000 obroka. U njima su pripremane supe, variva, meso i kahva. Ipak, kada se ustanovilo da će rat trajati duže od očekivanog pristupilo se racionalnom trošenju namirnica.
U prvoj ratnoj godini nije bilo dopusta, jer se nije očekivalo da će rat potrajatai duže. Rješavanju tog pitanja pristupilo se tek druge ratne godine. Najprije su davani dopusti oficirima poslije šestomjesečnog boravka u rovovima. Za ljudstvo u rovovima davano je odsustvo poslije šestomjesečnog boravka u rovu na 14 dana, sa dodatkom od 5 dana za polazak i 5 dana za povratak.
Borbe i pokreti jedinica su se odivjali uglavnom noću, dok je ljudstvo danju odmaralo. Hrana i druge podrebštine su također dolazile noću. Bosanskohercegovački vojnici su veze sa porodicama održavali pomoću vojne pošte. U toku četiri godine poslani su milioni telegrafa, dopisnica, novčanih pisama i drugog materijala te zahvaljujući njima imamo pisane tragove života u rovovima. Ubrzo nakon izbijanja rata i pojave prvih zarobljenika, ukazala se potreba i da se ratnim zarobljenicima uspostavi slanje paketa. Austrougarska je pronašla serdstva da se ratnim zarobljenicima u Rusiji šalju paketi zimske odjeće, duhana, poštankih knjiga i novina. U njima se nisu smjela nalaziti nikakva pisana saopštenja.
Bosanskohercegovački vojnici su ginuli na raznim frontovima, gdje su sahranjivani. Iz pijeteta prema žrtvama propisane su određene mjere. Prije svega je trebalo mjesto gdje počivaju oficiri razgraničiti i odgovarajuće ga obilježiti nadgrobnim obilježjem na kojem je stajalo ime, čin, pripadnost jedinici, dan smrti i ukoliko je moguće tačno mjesto pogibije.
