Predsjedavajući PD PSBiH dr. Denis Zvizdić povodom rasprave o Prijedlogu Zakona o zabrani zloupotrebe pojma genocid obratio se danas poslanicima rekavši kako je riječ o nastavku negiranja zločina koji je već osuđen u domaćim i međunarodnim sudovima.
Njegovo obraćanje vam prenosimo u cjelosti:
Poštovane zastupnice i zastupnici,
Moram odmah naglasiti da uopće nije bitno na kojem pismu je napisan ovaj zakon, nego su bitni suština i sadržaj zakona.Prijedlog zakona koji danas razmatramo je, po mom mišljenju, nastavak negiranja presuđenog zločina genocida u BiH. Genocid je počinjen i međunarodno presuđen i to je neosporna činjenica i tu nema nikakvog jednostranačkog i političkog tumačenja pojma genocid, tu nema nikakve “ideje o predstavljanju genocida”. Zato, oštro odbacujem svaki kompromis i svaku neutralnost u definiranju pojma genocid. On je pravno jasan i koncizan, i tu nema nikakvog prostora za bilo kakva tumačenja.
Stoga mislim da je „ideja o genocidu“ koja se spominje u članu 3. ovog Prijedloga zakona klasični primjer minimiziranja zločina genocida. Međunarodno pravo, kao ni pravna teorija ne poznaje nikakvu ideju o genocidu. Genocid je najveći ratni zločin koji ima svoju definiciju, svoja obilježja i svoju sankciju, koja je skoro uvijek najteža sankcija koja postoji u međunarodnom pravu. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1946. godine koju smo potpisali i ratificirali i mi kao država, genocid definiše kao „namjera potpunog ili djelimičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe i to kroz: ubistvo članova grupe, tešku povredu fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe, namjerno podvrgavanje grupe životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja, mjere uperene na sprečavanje rađanja u okviru grupe i prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu“.
Dakle, kao što vidimo genocid je vrlo jasno definisan zločin. Ali to je samo jedan aspekt pravne teorije o genocidu. Postoji i pravna praksa koja reguliše zločin genocida kroz posebne sudske predmete. Kratko ću pročitati izvod iz jedne presude i mislim da će vam sve biti jasno. U presudi Mladić, Tribunal navodi sljedeće: „Vijeće konstatuje da je optuženi imao namjeru da se bosanski Muslimani iz Srebrenice eliminišu ubijanjem muškaraca i dječaka, te prisilnim odvođenjem žena, djece i dijela starijih muškaraca, i to putem počinjenja genocida, progona, istrebljivanja, ubistva i nehumanog djela prisilnog premještanja. Vijeće je konstatovalo da je jedini razuman zaključak taj da je optuženi imao namjeru da uništi bosanske Muslimane iz Srebrenice kao značajan dio zaštićene grupe Muslimana u Bosni i Hercegovini“.
Dakle, gospodo ovo je genocid u teoriji i praksi. I molim vas da povremeno čitate Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida i presude Haškog tribunala, kako bi shvatili o čemu je ovdje riječ. Genocid u Srebrenici je dokazan van svake razumne sumnje što je najveći standard dokazivanja u pravu. To je činjenica. Zato čvrsto vjerujem i odgovorno tvrdim da je ovaj zakonski tekst uvreda za žrtve. Tekst ovog zakona istovremeno predstavlja i desetu fazu genocida,a to je poricanje, jer se istim pokušavaju umanjiti utvrđene činjenice i presude međunarodnih sudova. Istim se pokušava zataškati istina. I to je vrlo opasna namjera. To jednostavno u jednom demokratskom društvu ne može proći. Ja bih dodao da u zadnje vrijeme imamo i 11. fazu genocida, a to je glorifikacija genocida. Zato, ako jasno ne zaustavimo 10. fazu, ko može našoj djeci dati za primjer i objasniti da se više nikada ne smije dogoditi da neko odluči da ubije više od 8000 muskaraca zbog imena,vjere i etničke pripadnosti. Murali ratnim zločincima, pucnjave na povratnike i skrnavljenje vjerskih objekata, sve su to elementi koji se mogu definirati kao potencijalna glorifikacija zločina genocida. Da se to ne bi desilo, potrebno je da damo primjer mladima i svim budućim generacijama i da konačno kažemo istinu i priznamo ono što se desilo. Kao što naše dobre majke Srebrenice i Žepe kažu: „To neće vratiti naše najmilije, ali bit će kakva takva satisfakcija“. Dakle, nemojte da idemo u 11. fazu genocida. Hajde da idemo u 1. fazu kolektivne i individualne katarze naroda i da konačno priznamo istinu, da nazovemo stvari pravim imenom, a ne da dajemo nekakve filozofske i apstraktne kvalifikacije o „ideji genocida“. Vjerujte mi da to predstavlja ogromnu uvredu žrtvama.
Pozivam vas da ovo moje izlaganje shvatite,ne kao politički stav,nego kao borbu za istinu i pravdu, kao borbu za međunarodno pravo, kao poštovanje žrtava genocida u Srebrenici i ništa drugo. Odgovornost za zločine je uvijek individualna, a ne kolektivna. Tu nikad nisam imao nikakve dileme. Međutim, kao što veliki njemački filozof kaže: “ Od četiri tipa odgovornosti, samo politička odgovornost je kolektivna, a to je ona odgovornost prema kojoj u političkom smislu trebamo osuditi sve one koji su kao pripadnici našeg naroda činili zločine, jer ako veličamo one koji su u naše ime radili zločine, onda smo i mi de facto saučesnici u zločinu. I samo tada imamo kolektivnu odgovornost. “
