Branko Mikulić (1928 – 1994) je jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih političara iz perioda socijalističke Jugoslavije. U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je pripadnik Domobrana, da bi 1943. godine prešao u Narodnooslobodilački pokret. Političku karijeru je započeo kao zastupnik u Bugojnu, nakon čega je izabran za tajnika Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, čiji je postao i predsjednik 1969. godine. Njegova najveća politička borba kretala se u smjeru uspostavljanja BiH kao ravnopravne i relevantne federalne jedinice bivše Jugoslavije. Njegov program se temeljio na socijalnoj i nacionalnoj ravnopravnosti Muslimana (Bošnjaka), kao i izgradnji škola, biblioteka i komunikacija u cilju napretka BiH. Mnogi ga smatraju najzaslužnijom ličnošću za ekonomski razvoj BiH nakon Drugog svjetskog rata. Izbijanjem rata 1992. godine ostao je u Sarajevu, gdje saznaje da boluje od raka. Ubrzo je otišao na liječenje u Švicarsku, ali se nakon kratkog boravka vraća u Sarajevo i pored toga što nije bilo redovnih avionskih linija. Umro je 12. aprila 1994. godine u opkoljenom Sarajevu.
