Početna Zanimljivosti Bitka za Vozuću 1995. godine iz pera srpskog novinara – “takvoj sili...

Bitka za Vozuću 1995. godine iz pera srpskog novinara – “takvoj sili nismo se mogli oduprijeti”

0
PODIJELI

Septembarska ofanziva na Vozuću 1995. godine planirala je od strane dva korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, 2. i 3. U 2. korpusu ona je dobila šifrirani naziv “Uragan 95”, a u 3. “Farz 95”. Akciju je sprovelo 13 brigada ARBiH i odred “El Mudžahid”, koji je operaciju interno zvao “Badr al Bosna”.

Operaciju “Farz” je planirao član komande 3. korpusa pukovnik Hasan Ribo. Okosnicu napada trebala je činiti 35. divizija koju su činili Odred “El Mudžahid”, 5. bataljon 328. brigade iz Zavidovića i tri manevarska bataljona. Oni su imali najteži zadatak: iz pravca Svinjašnice napasti front desne obale Krivaje, na potezu Popovo Osoje – Potpaljenik – Markovića Vis i ovladati dominantnim objektom Paljenik, a potom se spustiti prema rijeci i zauzeti komunikaciju Stog – Kamenica – Prokop. Istovremeno je 375. brigadi iz Tešnja povjereno osvajanje Kameničke Premeti, Ljeskovca i Grada. Dijelovi 329. brigage iz Kaknja i 3. diverzantski odred 3. korpusa imali su zadatak zauzeti Gradić, Oštrić, Stolić i Čukru. Od ostalih jedinica 3. korpusa u operaciji su učestvovale i samostalna jedinica “Asim Čamdžić”, 3. tenkovska četa, inžinjerijski bataljon i dijelovi PVO-a, što je u konačnici iznosilo oko 14 000 boraca. Artiljerijsku podršku pružao je 1 VBR 122 mm, četiri od 107 mm, šest od 128 mm, 36 minobacača 120 mm, šest haubica 105 mm, 13 haubica 122 mm, četiri haubice “Nora” 155 mm i dva topa T-12 100 mm.

Na drugoj strani, od Banovića, tačnije sa prostora 2. korpusa ARBiH, učešće je uzelo 5 000 vojnika iz sastava 3 divizije. Dijelovi 21. divizije napadali su prostor sa Podoštrića i Dugog brda ka Mrahorovićima, sa zadatkom zaposjedanja objekta tt 433 i Voznik, a potom selo Kalempeći i Seonu. Dijelovi 22. divizije u napad su trebali krenuti sa pozicije Papratnica – Pištala a udarna grupa sa pravca Papratnica – Greben, sa ciljem zauzimanja Borika, Grebena i kote 345. Najbrojnija 25. divizija (2 100 boraca) je trebala zauzeti Klupe, Kablovac i Zečije brdo. Artiljerijsku podršku pružala su tri voda haubica i odjeljenje VBR 107 mm.

Okosnicu odbrane Vozuće činila je 4. ozrenska brigada koju je u trenutku napada činilo 1 176 boraca, raspoređenih u tri bataljona. Oni su držali liniju odbrane dugu 30 kilometara. Na položajima od Paljenika (kota 681) do Čukre nalazio se 2. bataljon Srbačke brigade. Desno, prema Borovcima, liniju odbrane su držali policajci iz CSB Doboj i 3. bataljon Srbačke brigade. Prostor od Čukre do Kameničke Premeti držala je, tek u borbu uvedena, 14. srpska laka pješadijska brigada Vojske Republike Srpske, sa oko 500 borca. Nju su sačinjavali elitni borci iz sastava 16. i 2. krajiške brigade, te Teslićke i drugih krajiških jedinica. Branioci su ubrzo, zahvaljujući izviđaćima, saznali brojnost neprijateljskih snaga. Spoznavši da će na njih krenuti velika sila, od Komande su tražili savjet koji nije stigao, dok su od materijalnih stvari dobili 100 projektila za minobacače i dvije bačve nafte. Komandanti brigada koje su se nalazile na položajima savjetovali su Komandu da puste snage ARBiH unutar Vozuće a zatim ih u pripremljenoj “klopki” unište. Ovaj prijedlog je odbijen.

Komandant 4. ozrenske brigade VRS Blagojević Zoran 6. septembra šalje telegram TG “Ozren” VRS u kojoj navodi da “muslimanske snage vrše posljednje pripreme za napad i da za koji dan počinje ofanziva na Vozuću”. Preporučeno je OG “Doboj” da se iz svake brigade povuku najmanje po dvije čete i upute prema Vozućoj, “dok ne bude isuviše kasno”. Također, tražena je i neophodna popuna MTS-om. Zahtijevano je i da “otpočnu oružana dejstva u rejonu Doboja radi odvlačenja muslimanskih snaga”, “da se upute perspektivne snage koje su u stanju parirati snagama ARBiH”. Odgovor na ove zahtjeve nije stigao. Dana 8. septembra održan je sastanak Komande 4. ozrenske brigade sa komandantima bataljona “oko konsultacije za predstojeću veliku bitku”. Svjesni težine datog trenutka na sastanku su dominirala pitanja: “Otići ili ostati?”, “Povući se, napustiti ognjišta prije borbe i ostaviti žig srama i izdaje koje generacije ne bi mogle saprati ni okajati?”, “Ostati u neravnoprvnom dvoboju, bez pomoći, doživjeti tragediju, ali sačuvati ponos i obraz?” Nakon konsultacija donesena je odluka: “Ostati i braniti se!”

Nakon što je avijacija NATO pakta ispustila prve projektile, pješadija ARBiH je krenula u napad. Prvi je na udaru bio Paljenik, a zadatak zauzimanja povjeren je “El Mudžahid” odredu. Rano ujutro 10. septembra u šest sati otpočeo je silovit napad na položaje 2. bataljona Srbačke brigade i policijsku četu CSB Doboj te jednu četu 16. krajiške brigade. Jedan od nižih starješina 16. krajiške brigade, čija se jedinica nalazila na visokoj koti, zapadno od Teslića, u svom ratnom dnevniku je zapisao: “(…) Deseti septembar nikad neću zaboraviti. Tog jutra sam bio na koti Križ. Bilo je oko šest ujutro. Utonuo sam u duboke misli dok gledam kako sunce počinje da se rađa. Palim cigaru i osluškujem topove koji tuku Vozuću. Odjekuju žestoke detonacije, a u daljini se vidi i sijevanje, pošto se nije još razdanilo. Razmišljam o Vozući, jer mi se tamo nalaze kum i prijatelj, i još nekoliko poznanika. Tamo su i mudžahedini, a oni nikome ne praštaju. Razmišljam o tome da li će naši izdržati?! U vazduhu se osjeća da nešto nije u redu. Uveliko se pričalo o izdajama i prodajama…”

Objekat Paljenik zazuzet je za deset minuta, a tom prilikom ubijeno je 29 boraca Srbačke brigade VRS-a, a onda se taj dio linije počeo osipati. Preko 30 boraca Srbačke brigade je ranjeno, dok je 15 zarobljeno i oni su kasnije razmijenjeni. Jedanaest boraca se, nakon nekoliko dana, uspjelo izvući iz okruženja. Komanda domicilne 4. ozrenske brigade, nakon što je Brano Papić sa lica mjesta javio vijest o padu Paljenika, u tom pravcu upućuje IDV “Crvene beretke”, IDV “Kolačevi”, IDV “Burde” i brigadnu vojnu policiju da bi osigurali putnu komunikaciju od Stoga do Prokopa. Od Komande OG “Doboj” stigao je telegram u kojem je na vrhu stajalo: “Odsudna odbrana, NAREĐENJE”. Iz Komande 1. krajiškog korpusa VRS stigao je telegram u kojem je strogo zabranjeno povlačenje, da se komandiri jedinica angažuju u sprječavanju dezerterstva, angažovati sve borce koji su na odsustvu jer se radi “o presudnom trenutku”. Ipak, situacija se sve više pogoršavala – Paljenik je zauzet, bataljon Srbačke brigade je potpuno razbijen, a selo Medići je u plamenu.

Komandant 4. ozrenske brigade “teška srca” naređuje povlačenje najudaljenijeg 1. bataljona sa Lokve i organizovanje odsudne odbrane na Kablovcu. Načelnik 4. ozrenske brigade, poručnik Zoran Blagojević u svom ratnom dnevniku je zapisao: “(…) Nakon što smo od komandanta TG Ozren, pukovnika Novaka Đukića preko KZ dobili obavještenje da nam u pomoć može poslati samo jedan vod vojnika, predlažem komandantu Nikoliću da počnemo pregrupisanje jedinice. Odluka je donijeta u 7. 15 sati. Međutim, četa s Lokve odbija naredbu o povlačenju, jer oni ni jedan rov nisu izgubili. Javljaju da su odbili dva napada i desetkovali elitni muslimanski manevarski bataljon, koji se povukao sa bojišta. Dajem im pet minuta da se odluče, jer muslimanske snage napreduju sa zapadne strane, sa Paljenika prema Stogu. Svi V/P su dobili precizna uputstva gdje da se kreću, kao i komande Prvog i Drugog PB, i cijeli P/O oba bataljona. Namjera nam je da stavimo novu Z/O na liniju Kablovac – Klupe. Svu tehniku izvlačimo na Kablovac i namjeravamo u toku noći probiti put prema Prokopu. Nije to duga dionica. Mladen Božičković i Zoran Petković, sa lica mjesta, sa Klupa, pomoću KZ javljaju da se nešto čudno dešava na Smrekovači i da se povlači naša samohotka. Izgleda da su muslimanske snage Drugog korpusa probile liniju odbrane 2. olpbr i da su stigle blizu komande 3. PB-a. Pukovnik Novak Đukić demantuje ove navode, koji su na žalost bili tačni. Vrijeme munjetivo prolazi. Vozuća gori, trese se. Steglo u srcu…”

U devet sati snage ARBiH zauzele su Ljeskovac, a dva sata kasnije Lokvu. Krvave borbe u zaleđu, na izolovanim kotama Čukuri, Stoliću i Gradu, koje su branili pripadnici 14. lake i dijelovi 16. krajiške brigade VRS trajale su do podne. U ovim borbama je poginulo 10 pripadnika VRS. Sa druge strane, pripadnici 21. divizije 2. korpusa su u 9 sati i 30 minuta probili liniju odbrane u rejonu Dugo brdo i ušli u Mrahoroviće. Poslije gotovo pet sati borbi pripadnici 22. divizije uspjeli su u 13 sati slomiti optor branioca i ovladati Klupama. U to vrijeme članovi Komande 4. ozrenske brigade napuštaju Centar veze koji je bio smješten u zgradi OŠ “Vozuća”. U 14 sati i 30 minuta centar Vozuće je bio pod kontrolom ARBiH.

Načelnik 4. ozrenske brigade, poručnik Zoran Blagojević, zapisao je u svom ratnom dnevniku sljedeće: “(…) Kada smo prebacili sve borce sa lijeve na desnu stranu rijeke Krivaje i kada se sa Jugovca javio komandant 2. PB Mladen Savić, a prethodno uništio magacin i komandu, kada su iz naše komande evakuisani dokumenti, a starješine na čelu sa bezbjednjakom Melentom Jovanovićem krenuli ka Kablovcu, odlučujemo da napustimo Centar veze. Komandant Nikolić, vezista i ja, praćeni udarom granata napuštamo zgradu OŠ Vozuća tačno u 13. 00. Planirali smo se spojiti na Klupama sa komandantom bataljona Mladenom Savićem, međutim, Mladen Božićković javlja kada smo bili blizu sela Gare da su muslimanske snage ovladale prostorom Kula. Nevjerica. Mijenjamo naređenje. Prva rezervna varijanta otpada. Tokom povlačenja, u hodu, Radenku Lukiću, dobrom poznavaocu šumskih terena, izdajemo naređenje da povede civile prema selu Borovci, a Melentu upućujemo na Kablovac da uništi MTS i arhivu. Manevre vršimo u hodu, a prilikom izlaska na gredu Prokop, shvatili smo da smo u okruženju i da smo ostavljeni. Muslimanske snage su ovladale Loznom, komanda našeg 3. PB je već u Borovcima, a muslimanske snage su stigle i zauzele komandu policije, a linija se još drži, Predstoji nam proboj!!! Još samo to nismo probali! Evro prilike. Nidžo, ko ide u proboj, ti ili ja? Sa grupom boraca krećemo u pravcu komande ‘plavaca’ i spajamo se kod spaljenog golfa sa zamjenikom komandanta PJP Novakom Blagojevićem. Pokušavam ostaviti bokove, ali nema šanse. Svi borci instiktivno žele da idu naprijed. Neće niko da ostane! Krećemo prema Đurićima. Stop! Oni koji su samoinicijativno otišli u tom pravcu izginuli su! Idemo linijom Srbačke brigade. Moj vjerni vezista Savo Živković traži sekund da predahnemo. Teško mu na leđima nositi uređaj sa kripto zaštitom. Nema ni sekund odmora, ako muslimanske snage zauzmu Đurića vis ponovno smo u obruču!”

Fizički spoj dva korpusa ARBiH ostvaren je u 16 sati i 16 minuta 10. septembra čime je teritorij Vozuće potpuno odsječen. Ali i u takvoj situaciji preostali dijelovi 4. ozrenske i Srbačke brigade uz pomoć policajaca, zaposjedaju Đurića vis i postavljaju polukružnu odbranu, kako bi se obezbijedilo izvlačenje preostalih srpskih boraca i civila. Tokom 11. septembra snage ARBiH izbile su na objekte Vukadinovo brdo, Kremen, Kvrgu i Plavetno brdo, tako da je srpskim razbijenim jedinicama ostala mogućnost uspostave odbrane tek na Tumarskom brdu. Na postrojavanju 4. ozrenske brigade VRS na Tumarima, ujutro 11. septembra od 1 176 boraca postrojeno je 630 preživjelih boraca. O mučnoj atmosferi koja je u tom periodu vladala među borcima 4. ozrenske brigade ratni dopisnik Radenko Raković je zapisao: “Počinju stizati u Tumare prvi vojnici. Zabrinuti, tužni i iznureni višesatnim borbama, tupih pogleda, noseći sa sobom gorčinu i ponos, okupljaju se oko zgrade Komande i oko crkve, u oazu spasa. Sabiru se razbijeni heroji koji su su dugo odolijevali neprijatelju. Čuje se plač žena za nestalim, nepristiglim, za onim čija je sudbina neizvjesna. Šapuće se da su mnogi ostali u okruženju. Nikome nije jasno šta se to desilo sa Vozućom? Odigrala se nezapamćena drama…”

Narednih pet dana Komanda 4. ozrenske brigade sa dijelovima preostalih boraca te sa posadom tenka T-55 i oklopnim transporterom, uspostavlja odbrambenu liniju ispod Malčića koja je služila kao prihvatna baza, tj. “skraćeni put” za one koji uspiju stići do ruba obruča. U narednih nekoliko dana par grupica preživjelih srpskih boraca se uspjelo probiti do uspostavljenog “skrećenog puta”. Grupa od 30 boraca, većinom iz 16. krajiške brigade, pokušala je uz dolinu rijeke Krivaje da se probije do Han Pijeska, ali je 14. septembra zarobljena u rejonu Olova.

IZVOR: Nenad M. Cvjetković “Bitka za Vozuću (1992-1995)”