Adet je ovdašnjeg čovjeka, Bošnjaka, da djeca svoje pravo lice pokažu tek kad roditelji nisu više u snazi i trebaju pomoć. Ovi su gradovi odgojili mnoge koji sada, kada je najpotrebnije, vraćaju pomoć. Sada djeca, mladost bihaćkog okruga (Bihać, Bosanska Krupa, Cazin, Velika Kladuša, Bužim), pokazuju svoje pravo lice, ponovo su na braniku Bosne i Hercegovine i okruga kojem četnici na smjeni posljednja dva proljetna mjeseca ponovo prijete smrću. A on nikada i nije bio veći i više bosanski. To svaki od njegovih stanovnika zna.
Šta se događalo ovdje protekle tri godine rata, znaju samo oni. Od prognanstva, spasavanja žive glave, danonoćnih granatiranja, avio – bombardovanja… pa izdaje u vlastitim redovima, do priznanja, slave i opstanka. Veliki borci, radnici, uspješne zanatlije, vrijedni poljoprivrednici nisu sjedili skrštenih ruku, već su se organizovali i nošeni entuzijazmom, patriotizmom, dobrovoljnošću stvorili osnovne strukture odbrane, opstanka stanovništva ovog dijela BiH i identiteta bihaćkog orkuga. Tu i leži tajna uspješne odbrane od sve izraženijih napada združenog srbijansko – crngorskog agresora, Karadžićevih, Martićevih i Abdićevih četnika. Na stotine artiljerijskih i tenkovskih projektila dnevno je padalo i pada po ovdašnjim naseljima, po linijama odbrane i još iz tzv. SAO krajine, zatim sa plješevičkog dijela, sa aerodroma Željave, Ličkog Petrovog sela, Pritočkog Majdana. Na sve te napade borci Petog korpusa ARBiH energično su odgovorili i odgovaraju.
Nanoseći velike gubitke agresoru na grabeškom dijelu našim su se borcima predala i tri četnika, koja su izrazila spremnost da se priključe jedinicama Petog korpusa. Riječ je o stanovnicima Prijedora, kojima je, kako kažu, dosta rata i Karadžićeve politike. Haotično stanje je i u Velikoj Kladuši, gdje su bile koncentrisane četničke jedinice iz Pakraca, Okučana, Jasenovca, Bosanske Gradiške, sa Korduna i Banije, koje sada bijes zbog izgubljene teritorije u zapadnoj Slavoniji žele iskaliti na već srušenom i uništenom na tom području. U samom gradu Velikoj Kladuši je neviđen teror, četnici se povlače, ali i sve veći broj Abdićevih odmetnika tjeraju na ratišta u Hrvatskoj, Majevicu, Vlašić… Siluju redom žene, tuku muškarce, ruše, pale. Sada je to zapravo grad užasa. Tačku na “i” agresorske bestijalnosti u proteklom periodu stavili su i borbeni avioni koji su u dva navrata bombardovali bihaćka prigradska područja i linije branilaca na plješevičkom dijelu. Tom prilikom jedna osoba smrtno je stradala, a više ih je povrijeđeno, dok su nanijete velike materijalne štete u naselju Veliki Skočaj.
Bosanska Krupa je prva osjetila četničku bestijalnost. Danas poslije tri godine, ovaj grad ima svoj ponos – 511. slavnu brigadu. Odvažni Krupljani, Ljusinčani, Bjedićani, Pištaljani, hrabro kroče ratnom stazom. Brigada je prošla i prolazi težak put. Kalila se i dokazivala na svim dijelovima ratišta u zoni odgovornosti Petog korpusa. Suočavala se sa četnicima i Abdićevim odmetnicima, ali ostala i opstala. Pamti ona i naše mladiće koji su na početku rata kroz minska polja iz Hrvatske dolazili pješice da bi se danas u njoj borili, pamti se i doprinos brojnih Krupljana rasutih širom svijeta i njihovi doprinosi našoj borbi. Borci i starješine pamte i nose u sebi brojne priče, neznana imena i junake, isprepletene sudbine i tragedije.
Iz dnevnika Brigade čitamo: “Novad Omeričić, borac diverzantske čete ‘Faraoni’. U napadu četnika na Čojluk izgubio je život, a njegov otac Esad, borac treće čete u prvom bataljonu ne znajući za smrt sinovljevu nastavio je hrabro odbijati četnike… Poslije odbijenog napada borac Esad uz tijelo sina, šehida Novada. Zajedno otac i sin. Naili i Asimu Ljuboviću 24 – godišnji sin Almir bio je jedino dijete, dugo čekano i željeno dijete. Poginuo je na kraju prošlog oktobra u području Vranjske. (Gdje je utjeha?!) Je li u porodici Fate i Huseina Atajića, koji su imali desetero djece, tri kćerke i sedam sinova. Njih sedam u 511. slavnoj. Jedan od njih, Fikret, poginuo je na Čojluku na raskršću dvije godine, prošle i ove…”
Staze djetinjstva, školske klupe, slikovnice, barbike, bihaćke djevojčice zamijenile su ratnim slikama. Azra Omanović, imala je dvanaest godina kada smo je sreli tužnog jesenjeg dana ‘93. godine, kada je Abdićeva bulumenta protjerala narod iz Velike Kladuše. Djevojčica velikih, plavih očiju hrabrim borcima donosila je kahvu i pitala ih: “Jeste li se umorili…?” Obavještavala ih gdje su “babini”, vodu donosila, zavoje tražila, krila oružje. Još u ušima njenim nevješta pitanja: “Šta je njima? Zar nismo mogli drugačije? Šta im fali u Bosni?” Slušali smo je svi i tražili odgovore na njena neiscrpna pitanja. Posebno su je voljeli “Hegini momci”. Azru sretosmo potkraj prošle godine ponovo. Više od godinu dana se nismo vidjeli. Porasla, vesela, razdragna, nekako se uozbiljila. “Otjerali smo četnike, ali eto, opet ovi naši blesani”, nekako joj se sa sjetom ote. Ponovo je u muhadžerluku, kako veli. Ponovo Azra pomaže svojima. Priča nam da je u navali četnika i autonomaša onomad u Trnovu i oružje sakrila, pa ga poslije dala našima. Lično joj komandant čestitao. “Ma sve su to četnici…”, odmahuje rukom, pričajući nam da često sanja strica i strinu koju su joj pri zadnjem bježanju ispred četnika i autonomaša ubili. “Sanjam često i Kladušu i da se u nju vratim.” Nedostaje nam puno toga, zna i ona i njene godine. Ali, njene dječije oči sjaje optimizmom i vjerom.
IZVOR: List “Oslobođenje”; 10. V 1995. godine
