Povelja bosanskog bana Kulina je najstariji pisani dokument kojim se dokazuje postojanje bosanske državnosti. Napisana je u četiri primjerka 29. avgusta 1189. godne.
Na putu prema Dubrovniku jedan primjerak se izgubio, tako da je sve do početka XIX stoljeća Dubrovnik posjedovao tri primjerka ove povelje. Obzirom da je bila veoma privlačna, za brojne ljubitelje historije, mnogi su željeli da dođe u njihovo vlasništvo.
Nakon pada Dubrovačke republike i prestanka francuske okupacije, 1808. odnosno 1815. godine, Dubrovnik dolazi pod vlast Austrije. Dokumentacija bivše republike se nalazila u kneževom dvoru. Kada je 1817. godine izbio požar u dvoru, gdje se nalazila vojna pekara i kuhinja, danima su po dubrovačkim ulicama bili razbacani dokumenti, tako da su ih sakupljali svi građani Dubrovnika.
Obzirom da su dokumente sakupljali i lokalni trgovci, koji su u njih umotavali svoje namirnice koje su prodavali, tadašnji ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagić uočivši zanimljiv komad papira, kod jednog trgovca ribom, zamoli ga da mu nekoliko riba zamota u taj papir. To je zapravo bila povelja Kulina bana.
Od silnog uzbuđenja, da će od ruskog cara dobiti nagradu, ruski konzul nije ni dočekao da mu trgovac ribu umota u povelju, već ju je uzeo iz ruku trgovca. Jeremija se prvom prilikom brodom uputi prema Sankt Peterburgu, tadašnjem glavnom gradu Rusije, i ruskom caru Aleksandru I uruči povelju. Od tog dana jedan primjerak bosanske povelje se nalazi Rusiji.
