Pa majku mu ljubim, tek sad vidim da je na meni krivnja što se moje viđenje, osjećanje i razumijevanje bosanstva i bošnjaštva tako žestoko razlikuje od onoga što nam ga predočava aktuelna bošnjačka vjerska i svjetovna elita, ahmedije, francuzice i šapke. Šešir na stranu. Naravno da bosansko biće i njegovu budućnost ni približno slično ne mogu vidjeti dvojica tako različitih Bošnjaka: jedan što je po komšijskim pravoslavnim i katoličkim stanovima boravio i živio “od malih nogu”, takoreći oduvijek i toliko da nikad nije osjetio, ili mu se posve zagubilo osjećanje “drugosti”, a sva se osjećanja stapala u jedno jedino osjećanje jedinstvenog života, cjelovitosti i punine i raznolikosti življenja… i drugi koji je, živoga pravoslavca ili katolika prvi put u svom životu vidio kad je pošao u srednju školu, ili – ima i takvijeh – tek na prvoj godini studija!
Kako će takva dvojica iočemu jednako misliti? U jezičkoj praksi se, na primjer, udomaćila, i šepuri se po novinskim naslovima, riječ suživot, i dok je onaj prvi smatra ružnom, opakom, zloslutnom i nakaradnom, drugi je upotrebljava često, privatno i javno, iskreno ili hinjski i time se diči, pozivajući sve dobrojamjerne “komšije i prijatelje” na “zajednički suživot”! E, pa jebi ga! Sa mnom se tu nema o čemu razgovarati. Nisam neuk onoliko koliko misle neki od aktuelnih javnih autoriteta, i poznato mi je njezino porijeklo toga termina (ja converzista ita. zajednički suživot), ali vremena dobro znam da se on ne može odnositi na bosansku stvarnost, barem ne na onu koja je trajala od 1992. godine.
Kakav, klinac, suživot? Gdje je on bio, šta je radio, stotinu prethodnih godina? Šta ga se nije neko prije sjetio, otkuda ga sad izvadiše? Čim su se, godinu – dvije prije tobože slobodnih i demokratskih Prvih Izbora, novi politički lideri novih političkih stranaka okružili naoružanim tjelohraniteljima, a u javnu upotrebu – umjesto normalne riječi: život – uveli riječ “suživot”, moglo se znati da se kreće putem aparthejda, koga ne može biti bez zločina i rata. Što se mene tiče – sad kad me se više ništa ne tiče osim jednoga: da otkupim vlastitu sirovu kožu i bez drugova odem s ovog svijeta – o tome terminu nudim malčice prostački aforizam: Čim mi neko spomene suživot, ja ga pošaljem u sukurac!
