Avdullah Avdo Međedović je rođen 1866. godine u Obrovu kod Bijelog Polja. Još kao dječak, pokazao je veliko interesovanje za gusle, a od oca Huseina uči zanat pjesništva i pjevanja. Vremenom je Avdo izrastao u pjevača i guslara velikog formata, što je značilo njegovu veliku potražnju. Zbog privatnih obaveza, pjevao je tokom zime na sijelima, hanovima, kućnim proslavama begova, kafanama i sl. Shodno tadašnjim običajima kući bi dolazio tek na proljeće. Tokom svoje karijere zabilježeno je da je ispjevao više od 100 000 različitih stihova sadržanih u 12 pjesama, od kojih su 4 pjesme dva puta izvođene, i smatra se jednim od najvećih bošnjačkih epskih pjesnika. Jedan od najznamenitijih filologa XX stoljeća, Milman Parry, nakon što je 1935. godine posjetio Sandžak zabilježio je na fonografskim ploćama oko 80 000 stihova, dok je njegov kolega Albert Lord 1950. godine zabilježio još 20 000 stihova Avde Međedovića. Uz epske pjesme, zabilježeno je i oko 1 000 stranica transkripata i rukopisa, nastalih nakon razgovora sa Avdom.
Iako nije poznavao latinsko, već samo arapsko pismo, Avdo Međedović je bio literarno izrazito obdaren čovjek. Prema kazivanju njegove rodbine, sinova i rođaka služio se vrlo uspješno arapskim, turskim i perzijskim jezikom, a u ranoj mladosti je pohađao i mekteb, da bi nakon toga proveo devet godina u osmanskoj vojsci, gdje je završio oficirsku školu. Time je dobio saznanja o vojnim i političkim kretanjima tog a i prošlog vremena, što mu je poslužilo da razvije priče o svojim epovima.
Milman Parry i Albert Lord, koji su proučavali lik i djelo Avde Međedovića, sa razlogom su ga zvali “balkanski Homer”. On je kao takav obilježio njihov životni angažman na našim prostorima. Ustanovljeno je da je bošnjačka usmena epika i prije samog Avde Međedovića iznjedrila epske pjesme koje su znatno duže i od srpskih i od hrvatskih epskih pjesama – dok su hrvatske i srpske bile u obimu od 500 ili 600 stihova, u bošnjačkoj usmenoj epici pojavljuju se pjesme od 1 000 pa sve do 3 000 stihova. Parryjeva i Lordova potraga je išla u smijeru dužih pjesama što većeg obima, koje bi svojom dužinom bile približne Homerovoj “Ilijadi i Odiseji”, koja ima oko 10 000 stihova.
Nakon što su Parry i Lord pronašli Međedovića, on im je najprije ispjevao nekoliko kraćih pjesama. Nakon što su ga upitali da otpjeva najdužu pjesmu koju je u stanju, opredijelio se za “Ženidba Smailagić Mehe”. U razgovoru sa njima, priznao im je da je pjesmu naučio nakon što mu je ona pročitana svega pet ili šest puta. Uz sve to priznao je da je ona duplo duža od one verzije koja mu je pročitana. Međutim, nakon alazile ustanovljeno je da originalna pjesma posjeduje 2 165 stihova, a Međedovićeva 12 311, odnosno da je čak šest puta duža. Vjerovatno ne vjerujući u njegovu tvrdnju, Parry dovodi Međedovića u hotelsku sobu zajedno sa Muminom Vlahovljakom i traži od Vlahovljaka da otpjeva pjesmu “Bećiragić Meho”, koja je za Međedovića bila potpuno nepoznata. Nakon što je Vlahovljak ispjevao oko 2 000 stihova, na Parryjev zahtjev Međedović otpjeva pjesmu sa gotovo identičnim sižejnim lancem. Međedovićeva pjesma, koju je tada prvi put čuo, ima više od 6 000 stihova, tj. tri puta je duža. Parry i Lord su tokom svog života zabilježili 19 Međedovićevih pjesama.
Iz epova Avde Međedovića se uviđa jasan vid islamske civilizacije i bošnjačkog književnog i umjetničkog izražaja. Kada ga je jednom prilikom, vjerovatno u pauzama između ispjevanih stihova, Parry upitao za nacionalnu pripadnost, Avdo Međedović mu je kratko i jasno odgovorio: “Vičemo se Bošnjaci”.
