Veliki poraz Osmanlija kod Beča 1683. godine značio je i definitivno povlačenje osmanskih trupa iz srednje Evrope i prestanak daljnjih prodora. Udružene snage kršćanske koalicije nanosile su teške poraze Osmanlijama po Mađarskoj i Slavoniji, tako da se sukob ubrzo prenio i na prostor Bosanskog ejaleta. Sa sjevera i zapada prostor današnje Bosne i Hercegovine je bio pod naletom austrijskih i mletačkih trupa, sve do kraja XVII stoljeća, čime je stanje u Bosanskom ejaletu postalo veoma teško. Tako u jednom izvještaju uglednih građana Sarajeva iz 1695. godine, koji je upućen Porti u Istanbul, stoji: “Naš kraj se nalazi na samoj granici Carstva. Neki naši, koji su bili sposobni za borbu i rat, su za vrijeme ratova u bojevima izginuli, a neki su, opet, prošle godine pomrli od kuge. Neki su za vrijeme suše i nerodice pred navalom neprijatelja pobjegli. Ono što je preostalo, ima dvanaest godina kako se, koliko mogu, bore sa dušmanima. U našoj bližoj i daljoj okolini, jedna raja je prebjegla neprijatelju, a jedna se odmetnula u hajduke. Na drumovima stalno pljačkaju trgovce, putnike i ono što je od raje preostalo… Od 48 nekada uređenih i naseljenih kadiluka u vilajetu Bosni ostalo je još svega tri – četiri kadiluka. U strahu od neprijatelja koji se približava sa sve četiri strane, ehalija pretežno živi po skloništima i pećinama”.
Daleko haotičnije stanje je nastupilo u oktobru 1697. godine kada su austrijske trupe pod komandom Eugena Savojskog, prešle rijeku Savu kod Bosanskog Broda te u pohodu kroz srednju Bosnu opljačkale i zapalile većinu gradove uz rijeku Bosnu. Kulminacija se dogodila 23. oktobra kada su njegove trupe umarširale u Sarajevu te do temelja zapalile grad. Bosanske trupe nisu se mogle suprostaviti elitnim snagama Eugena Savojskog jer su bile stacionirane na granici prema Hrvatskoj i Slavoniji. Širom Bosne je zavladalo toliko siromaštvo i bolesti da su se Bošnjaci našli na ivici rasula. U velikom broju gradova došlo je do organizacije velikih masa stanovništva koje je bilo spremno da se trajno iseli iz Bosne. Ipak, strogom naredbom sultana Mustafe II osmanske snage su spriječile masovno iseljavanje.
Početkom 1698. godine beglerbeg Bosanskog ejaleta, Mustafa paša Daltaban dobija od sultana strogu naredbu u kojoj je stajalo: “Došla je obavijest da neki žitelji vilajeta Bosne šalju svoje porodice i čeljad u druge krajeve i da, pod raznim izgovorima, i oni bježe. Ovo je dovelo do zbrke i nereda među stanovništvom toga kraja. Naređuje se gore spomenutom veziru da čim dobije ovaj emr-i šerif, odredi sa svoje strane pouzdane ljude na sve prolaze i prijelaze koji će ih dobro zatvoriti, uzeti ih u svoje ruke i sve vraćati natrag. Svima će se strogo narediti da ostanu tamo gdje su i bili. Ovo se ima uzeti kao stroga naredba.”
Uskoro je na adresu beglerbega stigla još jedna sultanova zapovijed u kojoj je stajalo da prizrenski kadija Mehmed Mevlana moli Portu da mu dozvoli da svoju porodicu i majku izmjesti na prostor Prizrena, jer je izbjegao iz tešanjskog kadiluka u Pljevlje bez ikakve imovine, koja je opljačkana. Dalje moli da mu se izda dozvola (hukmi hamajun) sa kojom će svoju porodicu da prevede na sigurno. U konačnici mu je dozvoljeno da svoju porodicu premjesti na sigurnu lokaciju, tj. na prostor Prizrena. U drugoj zapovijedi, stoji da je određeni broj vjerskih lica iz Istanbula dostavio Porti molbu da ne zabranjuje šejhu Ahmedu, sinu Abdulkerima, iz Bosne da prevede članove svoje porodice iz Pljevlja u Istanbul. U vrijeme teških dešavanja u Bosanskom ejaletu šejh Ahmed je bio vaiz džamije Mehmed efendije u Istanbulu. Želeći da spasi svoju porodicu vratio se u Bosnu kako bi ih prebacio u Istanbul ali mu to nije omogućeno zbog sultanove stroge naredbe o zabrani iseljavanja iz Bosne. Ipak, zahvaljujući ulemi sultan je izdao zapovijed u kojoj mu se odobrava da se sa svojom porodicom preseli u Istanbul, ali da mu je strogo zabranjeno da sa sobom povede bilo koga drugog.
Brojni drugi izvori svjedoče da se tadašnji bosanski beglerbeg Mustafa paša Daltaban nije držao velikog broja sultanovih fermana o iseljenju bošnjačkih porodica u sigurnosne krajeve, već je u slučaju molbe sprječavao iseljavanje te slao brojna pisma sultanu u kojem mu je naglašavao sve pogubnosti masovnog iseljavanja. Tako se u jednoj poruci sultanu iz 1698. godine navodi “da je iseljenje izvjesne porodice u Istanbul izazvalo pocjepkanost kod ostalih. S toga je bolje da sultan naredi svima da sjede na svojim mjestima i posjedima”. Time je sultan poništio sve ranije dozvole za iseljavanje i stavio zabranu na izdavanje novih, čime je spašena Bosna od toga da bude raseljena.
