Melek Ahmet paša potiče iz Abhazije (današnja Gruzija) iz porodice koja se bavila moreplovstvom. Prije namjesništva u Bosni, u koju dolazi u vrijeme Kandijskog rata 1658. godine, bio je namjesnik Dijabekira, Erzuruma, Mosula, Alepa, Damaska, Egipta, Silistre u Bugarskoj, da bi nakon niza funkcija došao na mjesto namjesnika Bosanskog ejaleta, gdje je ostao oko tri godine. Njegovo namjesništvo je naročito zabilježeno zahvaljujući poznatom putopiscu Evliji Ćelebiji koji se divio njegovom načinu života do te mjere da je zapisivao svaku sitnicu iz njegovog života.
Među prvim zabilješkama Ćelebija navodi dirljiv slučaj dvojice pobratima “turskih i kaurskih” Krajišnika, koji se desio u taboru Melek Ahmet paše na Livanjskom polju, nakon povratka iz borbi u Dalmaciji, a zapis glasi: “Na to prijaviše valiji da je jedan od vojnika sakrio jednog zarobljenika. Paša se vrlo naljuti i naredi da se dobave obojica. Kad obojica dođoše, zavika paša na dželate, da smakne zarobljenika, a ovaj koji ga je sakrio, sklopivši zarobljeniku ruku oko vrata, zapomaga: ‘Aman, veliki pašo! Na bojištu sam mu svoju vjeru dao, a njegovu sebi uzeo. Ako ga smakneš, ja postadoh jedan lažac, što u nas muslimana ne smije biti.’ Vrišteći i plačući izgovaraše ovo. Paša začuđen i iznenađen, malo zastade, zatim poče druge serhatlije za to pitati, a ovi mu odgovoriše: ‘U nas po serhatima taki običaj među muslimanima i kršćanima, kada se zavole i pobrate, malo zarezavši laznu jedan drugome krvi i zadadu si vjeru, da jedan drugog ni smaknuti ni izdati neće: ako slučajno koji zapadne u sužanjstvo, da će jedan drugoga izbaviti. Pošto je ovaj junak musliman pao među kršćane u roblje, on ga je izbavio, te radi toga i ovaj nastoji da njega izbavi, premda to ne piše u vjerskim knjigama i ne postoji, ipak, su to naši stari običaji.’ Saslušavši to Melek Ahmet paša, s osmijehom reče: ‘Ja vas obojicu prašćam!’ Skočivši i ruku mu poljubivši, odoše obojica niz polje trčeći, a mi svi ostadosmo zadivljeni njegovim razgovorom”.
Bosanski namjesnik Melek Ahmet paša je sa svojim Bošnjacima vodio značajnu bitku na prostoru Klisa u Dalmaciji, gdje je porazio oko 3 000 neprijatelja, dok ih je oko 300 poginulo. Ipak, bez obzira na niz važnih poduhvata za Bosanski ejalet, Melek Ahmet paša je na nepotreban način smijenjen sa mjesta namjesnika. O tome je Ćelebija zapisao: “Naš gospodar Melek Ahmet paša zadržao se u Banja Luci, u kući Ferhat pašinoj, ravnih sedam mjeseci. Paša nije uopšte ložio u svojoj kuhinji, nego se na četrdeset i pet mjesta stalno hranio skupocjenom hranom: divnim hurmama i kotarskim voćem. I kada je jedne noći, za čudo Božije, probijen tavan pašine blagajne i razvaljeno nekoliko sepeta i sanduka, te nestalo dvadeset hiljada dukata i mnogo skupocijenih štofova, istog su jutra sejmeni i saridže (policija) na muke stavili kućevlasnika Mehmed bega Ferhadpašića, njegovog ćehaju i blagajnika. Napokon su na muke stavili i nekog dječaka po imenu Omer, koji je rekao: ‘Bogami je Ahmet, haznadar našeg bega, prokopao tavan i mene spustio užetom dolje. Ja sam uzeo četiri kese i još mnogo dragulja. Zatim su me opet gore izvukli i dali mi stotinu dubrovačkih dukata. Kad su Mehmed beg, njegov ćehaja i blagajnik ponovo zanijeli krađu izjavljujući da o tome pojma nemaju.
Onda su donesene i na vidjelo izlože burgije i testere kojima je mali Omer probio tavan. Zatim su pozvali majstora koji ih je napravio. Kada je on izjavio: Zaista sam ih ja napravio i predao haznadaru, kućevlasnik – onda je paša mučio haznadara preko svake mjere. Na kraju je haznadar rekao: Bogami, moj gospodaru, što je bilo, bilo, mene je tvoj haznadar dovukao, pokazao mi je sve tvoje dragulje i blago te rekao: ‘Hoćeš li da od toga blaga nešto uzmeš?’ I tako smo mi jedne noći probili tavan i uzeli četiri kese mletačkih dinara. Eno ih, stoje pod pečatom. To reče i donese kese pa ih izloži na vidjelo. Nastavio je haznadar: ‘Nestalo je (pašina) blaga.’ Tako se zaklinjao bogom i plakao. Paša je i svog blagajnika stavio na muke, ali on nije priznao apsolutno ništa. Zatim je ponovo mučio Mehmed bega i bacio ga u tamnicu, ali je kućevlasnik iste noći pobjegao iz zatovra i otišao direktno Ćuprilićevom ćehaji Guerdži – ćehaji. On je tako Ćupriliću detaljno prikazao kako su mu kliještima otkidali meso i poturali kamiš između prsta. Nakon dvanaest dana dođe s carskim nalogom jedan kapidži – baša, uze i odvede pašina blagajnika, ključara Omera i maloga Omera, koji je pušten s tavana, Mehmed begova ćehaju i Ahmeta ćehaju kućevlasnika i one koji su se vrtjeli i pilali. Paša, međutim, opunomoći svoga emina Mehmed efendiju da ga zastupa na procesu i uputi ga u Istanbul. Kad je pred Ćuprilića (velikog vezira) došlo osam ljudi, tu je u prisustvu kazaksera i istanbulskog kadije izrečena osuda pašinom blagajniku.
Rečeno je: ‘Kad si ti primio od subaše svoje prihode, zašto si se poveo za svojom strašću i stranom licu pokazao pašino blago?’. Tako su govorili i osuđivali ga. Blagajnik i ključar Baba Džafer otpremljeni su u tamnicu. Oni su na mukama priznali. Izađe na vidjelo 3 000 dukata koje su bili sakrili u jednom svitnjaku, pa blagajnika i ključara poslaše paši s jednim pismom ovakvog sadržaja: ‘Moj brate, Melek paša! Kakva je to mudrost da ti ne možeš da sačuvaš vlastito blago, nego na pravdi Boga druge ljude na muke stavljaš? Ja kako li ti onda pronalaziš i stičeš izgubljeno blago drugih ljudi. Kakav je to nered i bruka i kakvo je to upravljanje vilajetom?”. Došlo je još mnogo ovakvih uvredljivih pisama. Zbog toga je naš gospodar Melek Ahmet paša u ponedjeljak 21. rebiul evela 1071. svrgnut s Bosne, a Bosanski ejalet dat serdaru Ali paši, osvajaču Velikog Vardara. Nama je, međutim, podaren Rumelijski vilajet”.