Ponovo sam bio u Banja Luci, ponovo sam tumarao mjestima i stazama kojima sam nekad, dječak, mladić ili čovjek u zrelim godinama hodio i prohodio… Nesretni Bošnjak, preživjeli izgnanik iz Potkozarja… vidim… kako se šestanest džamija iz mog rodnog grada rasprskavaju u pepeo i prah, vidim Sahat – kulu čije obrušavanje za trenutak zaustavlja vrijeme samo. Hoće li vrijeme ikad uspjeti nadoknaditi taj svoj izgubljeni trenutak?… Stotine i stotine bosanskih džamija nestaju u njegovom sladostrasnom treptanju.
(…) Stara bosanska kuća… Gledam je na fotografiji. Sjećam se kako diše u prozračnosti na bosanskim brdima, u gradovima i selima, u kasabama, nalik na zbijena čovjeka u bijeloj odori kojem je tamna kapa navučena sve do očiju. Kroz pendžere je gledala svijet i svijet je kroz pendžere gledao nju. Bijeli gornji boj nešto širi i prostraniji, poput grudnog koša, donji broj opasan ogradom s kapidžikom kao kopčom, a noge duboko u zemlji, odakle se nisu pomjerale čak ni kad je bio potres. Čuvala je svoju privatnost i tajanstvenost, svoj strah i otpor, svoje priče i svoje vezove. Čuvala je sve dok je mogla. Jer, sve je bilo u njoj. Snijeg je klizio niz njen šiljat krov, tuča se odbijala, a kiša je nekad čavrljala, nekad rogoborila s tom postojanom kućom na četiri vode.
Unutra su bili basamaci, unutra je bio hamam, drvena bešika je bila, unutra je bio saz. Vrijeme koje nagriza i jede sve (legenda kaže naročito svoju djecu), gutalo je njene srodnice i sestre, kao gljive. Povlačila se pred njima, skrivala, sve dok doba zločina nije zabolo svoje noževe u njenu najdublju intimu, dok joj tenkovi nisu razrušili kapidžik i grudi i nagnali njenu čeljad u izgnanstvo, dok joj avioni nisu tukli tjeme i od njenog krova na četiri vode načinili krov na četiri vjetra. I tek tad se vidjelo koliko je ukućana bilo u toj maloj kući. I tek tada se vidjelo koliko je ta kuća bila primjerena njihovim snovima. Jer, svi su ukućani ostali bez svojih starih snova. I nije čudo da se mnogi od njih, raseljeni po bijelom svijetu, osjećaju tjeskobno. Traže basamake da se popnu na gornji boj – nema ih, traže pendžere da kroz njih vide zavičajni krajolik – nema ni pendžera; kad negdje odlutaju, pa se vrate, dugo traže kapidžik kako bi mogli ući u svoju kuću, ali kapidžika nigdje nema. Nema ukućana. Ni komšija nema. I u san kada zakorače, prazninu zateknu. San se ispraznio od života. Stoji samo ta stara kuća, negdje u Bosni s nogama na zemlji, nevidljiva, kuća koju pamtimo i koja sa svoje četiri vode zove da je ponovo izgradimo. A san je poput lastavice…
IZVOR: Džemaludin Alić “Bosna Bosona”
