Ako se prati osnovna linija odnosa prema Bosni i Bošnjacima, pripadnicima Crkve bosanske a kasnije muslimanima, onda dolazimo do zaključka da je prvi poznati zapisani poziv na genocid, na uništenje grupe, dolazi iz srednjovjekovne Srbije pod dinastijom Nemanjića: “Pismo iz 1199. godine Vukana Nemanjića, najstarijeg Nemanjinog sina papi Inoćentiju III… ‘Napokon nećemo tajiti Vašem očinstvu, da jeres, na malča u zemlji… Bosni, Bošnjani, preuzima maha toliko da je… sam ban Kulin sa svojom ženom i sa svojom sestrom, koja je udovica… i sa više srodnika zaveden… naveo da istu jeres… Stoga molimo da savjetujete kralja Ugarske da ih iz svog kraljevstva istrijebi kao kukolj iz pšenice”.
Ipak, papu nije trebalo nagovarati na ovakav potez, jer su od njega svakako dolazili križarski pohodi na Bosnu i pripadnike Crkve bosanske. Srednjovjekovna Bosna i njezino stanovništvo osjetili su veliki teren križarskog mača, naročito u prvoj polovini XIII stoljeća. Navest ćemo primjer slučaja poslije Bitke kod Dobora 1408. godine kada je ugarski kralj Sigismund porazio bosansku vojsku. Tom prilikom, željan osvete “pobio je mačem bosanski narod oba pola, odrasle, mladiće i starce, srušio tvrđave i spalio gradove a zarobljenih 1 266-toricu bosanske vlastele odrubio glavu a trupla bacio niz Doborske stijene u rijeku Bosnu”.
