Kada su se krajem 1991. godine nad Sarajevom i Bosnom i Hercegovinom nadvili tmurni oblaci velikosrpske ideologije, a Patriotska liga tiho spremala odgovor na ono što se može desiti, u jednom od velešićkih sokaka našlo se mjesto i za ratnu ambulantu. Ljekari, braća Erol i Igbal Kapetanović, među prvim su se stavili na raspolaganje. Patrioti, brojni aktivisti i stanovnici pomogli su opremanje ambulante. Okupljena je i mala ekipa bolničara, medicinskih sestara. Sve što im je trebalo u ratnom šnajderaju šile su Rabija Cokoja i Aiša Begluk. Priključila im se i plavokosa Goraždanka Fadila Odžaković koju će nazvati Žutom. Zatekla se u Sarajevu i ostala – zauvijek.
Fadila je rođena 1958. godine u Potkozarju (danas Novo Goražde), a bila je zaposlena u “Željeznicama BiH”. Sa borcima je s pjesmom išla na borbene položaje i zadatke, iako su svi bili svjesni da se možda neće vratiti. Bila je bolničarka, a istovremeno i borac sa puškom u ruci. Iako je svoj ratni put počela u ambulanti, sa uspostavljanjem barikada i borbi za Pofaliće i Žuč napušta tu poziciju i učestvuje u borbama za grad Sarajevo. Bila je primjer svim borcima kako se boriti i žrtvovati za Sarajevo, za BiH. U periodu od 18. do 23. septembra trajala je žestoka bitka za kotu Orlić na brdu Žuč iznad Sarajeva. U nastojanju da probije linije, srpska vojska je žestoko napala položaje 13. novosarajevske brigade i združenih vogošćanskih odreda, a u napadu je koristila bošnjačke civile kao živi štit. U tim borbama naročito su se istakli borci 3. bataljona 13. novosarajevske brigade. Međutim, žrtva je bila golema jer je toga dana život izgubilo 11 pripadnike ove brigade, a brojni su ranjeni. Među ranjenim našla se i Fadila Odžaković. Prema svjedočenjima očevidava, ušla je u šumu u okršaj sa pet specijalaca VRS u pokušaju da napravi odstupnicu ranjenom borcu dok se povlačio, nakon što mu je ukazala prvu pomoć. U jednom trenutku mu je rekla: “Samo se ti izmiči polahko, eto mene za tobom”. Pucala je prema položajima VRS sve dok je nisu pogodile krhotine projektila, nakon čega se na njezinoj odjeći ukazala krv uslijed ranjavanja. Njeni saborci su je uspjeli evakuirati velikim požrtvovanjem kako ne bi pala u ruke srpske vojske. Žuta je preminula dva dana kasnije u sarajevskoj Državnoj bolnici zbog posljedica ranjavanja. Mnogi su govorili da je hrabrija od većine muškaraca, a kako se prepričavalo posljednje riječi su joj bile: “Ne dajte da prođu”.
O njenoj herojskoj smrti Sarajevom će se pročuti tek nekoliko mjeseci kasnije. Posthumno joj je 1993. godine dodijeljen “Zlatni ljiljan”, a naredne i “Orden zlatnog grba sa mačevima”, a kompozitor i suborac Perica Simović, kojeg je spasila tokom septembarskih borbi na Orliću joj je posvetio sjajnu narodnu pjesmu. Ovjekovječio je njezin lik i herojstvo. Ipak, Fadila je i tih dana, kao i danas, pala u zaborav. Najradije je se sjećaju Husein Zlatić, Perica Simović i još tridesetak boraca iz prvog stroja Pofalićkog odreda kojem je izvorno pripadala. Nakon Fadiline smrti, otac i majka su iz Goražda došli u Sarajevo (otac je nedugo zatim umro). Jedan Fadilin brat je poginuo kao branilac Goražda, a dvojica su živi i zdravi a također su bili pripadnici ARBiH braneći Goražde. Uspomenu na Žutu čuvaju svi preživjeli borci Prvog pofalićkog odreda, stanovnici Pofalića kojima je previjala prve rane, članovi Udruženja Prva slavna – 111. viteška brigada, a naročito osoblje ratne ambulante: Indira Kuhinja, Dika Ahmagić, Selma Musa, Suvada Rovčanin, Aida Hamdžić, Edina Leka, borac bolničar Elvir Zlatić i drugi. Pofalićki ljekari i bolničari, baš kao što je to činiča i Žuta, bili su na prvim linijama u mnogim presudnim borbama od Pofalićke bitke pa do Žuči i drugih sarajevskih ratišta. Na prvim linijama odbrane grada osim Žute živote su položili Hida Kadić i Ifet Čatović, bolničari iz ove ratne ambulante.
