Početna Zanimljivosti Iz historijskog romana “Uhode” – zemlja Bosna nesrećna je zemlja koju ne...

Iz historijskog romana “Uhode” – zemlja Bosna nesrećna je zemlja koju ne vrijedi osvajati ali se može podnijeti kao prijateljska

0
PODIJELI

Moj gospodaru, zemlja zvana Bosna nesrećna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, još manje držati, ali se može podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a služila bi bar kao sigurno konačište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanatično mrzi i kralja i barune. Sa četiri strane, Vama već poznati aspiranti – podmeću, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i užasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o budućnosti s nadom!

Čudesa! Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuće ne vraćaju mačeve u korice – za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ružnu riječ. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratničkim vještinama. U vlastitim kućama – nehatom, lijenošću, sujetom i prljavštinom. Mahom su patareni. Sloj posvećenih živi isposnički i ispašta za ostale koji uživaju u paganskom komoditetu. Žene su im visoke, ćutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlačno u njihovom mrkom kamenom dostojanstvu. Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji uđu donesu korist i mir, ali – vedrine nema. Preporučio bih najmlađu Kotromanićku za Vašeg nećaka princa Eduarda. Samo bi njena bosanska ozbiljnost ukrotila njegove žudnje za rasipanjem i orgijama.

Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nađe, mi u njoj nema bogzna šta da tražimo. Osim gostoprimstva na našim proputovanjima prema Istoku. (…) horribile visu… jer ta zemlja Bossina, kao stjecište najogavnijih heretika, zaslužuje kaznu… Povremeno se okupljaju u šumama, navodno da se mole, a, u stvari, prinose žrtve i tada, opsjednuti njime, odaju se bjesnilu i svakojakom razvratu. (…) se vidi naši manastiri su… svakojakim inim mukama prorijeđena braća drže se kao odlučni bra…

Od danonoćne borbe s nečastivim znanje im je ništavno, ali im je vjerovanje dostojno pohvale. Kao dobri poznavaoci prilika koje su više nego strašne, oni su mišljenja, što i ja potvrđujem, da treba učiniti sljedeće, i to čim prije prericulum in more: oružjem preorati ovu zemlju, ence recidentum est, ne pars sincera trakatur, bana sadašnjeg, prevrtljivog i lažljivog, kazniti konačnom kaznom pravde, a gospodu velmože naučiti da kazna božja počinje na zemlji, satanine sinove u kostrijeti koji zavode plebs na put pakla, žive spaliti javno da bi se zavedenima i oholima dostojno pokazala… ecciesiacticum, a učiniti to brevi manu… Cloacas Augiae purgare, debellare superbos… tako in saecculorum učiniti ovu zemlju privrženom svetoj Matici, a rezultati će opravdati strogost… sveti pohod sa sjevera i zapada, pod uslovom da se predaja ne prima. Budimu čim prije zapovijediti, a zatim… in miorem Dei gloriam…

Četrnaest godina, a ništa… ništa… ništa i kad vjeruju, ne vjeruju, i kad se protive, smiju se. Našom molitvom svom se bogu obraćaju. Ja ne mogu… se gasim… iako mi vjera istim žarom podstiče namjere i ne odustajem, ja padam… riječ Božja ne može da dosegne do duša ovog satanskog krda. Umoljavam, opozovite me, pošaljite me negdje gdje ću živ izgorjeti za blagu riječ Isusovu, držite me, dobra braćo, odavde, jer mi se od mraka oko mene povremeno mrači um i prokleti satana me začikva i mami u svoja maglena skrovišta. Pomozite dok još mogu zamrlim usnama sastaviti Božje ime!

IZVOR: Roman “Uhode”, Derviš Sušić