A

Veliki Dubovik je selo u Bosanskoj Krupi u kojoj su ustanici 2. avgusta 1941. godine pobili najmanje 20 mještana i to redom civila. Godinama se o zločinu šutilo a komunistička ideologija je zločin predstavljala kao “veliku pobjedu nad ustašama”, ali nigdje nisu navedena imena ubijenih ustaša. Naime, u Velikom Duboviku je bilo nekoliko Kulenovića a jedan od njih je bio ustaša. Sa njim je oko Dubovika patrolirala grupa ustaša koji su oko sela držali stražu i održavali kontrolu nad selom. Nakon što su načuli da će doći do napada na Dubovik svi su pobjegli u Bosansku Krupu ostavivši civile nezaštićene. U ranim jutarnjim satima 2. avgusta 1941. godine ustanici su sa nekoliko strana napali selo i pobili njegove seljane. Ljudi ne znajući šta da čine počeli su se kriti po kućama, a jedna veća grupa ljudi sakrila se u kuću trgovca Bobića. Neki su pak uspjeli pobjeći u šumu. Nakon prvog napada ustanici su počeli pretresati kuće. Nekoliko je ljudi ubijeno i prilikom pretresa sela. Među ustanicima koji su počinili zločin nalazio se i poznati pjesnik Branko Ćopić.

Najstariji ubijeni bio je Omer Međedović koji je u trenutku smrti imao 91 godinu. Ubijena je i jedna djevojka od 20 godina koja je bila nepokretna od rođenja. Svetozar Ćulibrk, u knjizi “Zapisi sa Grmeča”, navodi: “Pijane ustaše su hodale po selima i kupile seljake, iz srpskih sela niko više nije odlazio u Dubovike. Noću su ustaše jele i pile. A u večernje časove čuo se glas dubovačkog hodže s minareta džamije. Seljaci se, međutim, latiše skrivenog oružja i krenuše na Dubovik. Opkoliše ga sa svih strana, tako da ni ptica nije mogla izaći. Stigli su ustanici Hašanci, Dubovčani, iz Potklinja i Jasenice. S minareta ih je posmatrao neki mladić kojeg su ustaše postavile kao stražu, a oni su se povukli u zidanu kuću Bobića. Bilo ih je oko 12. Pod njihovim pritiskom, u kuću se skrilo nekoliko žena i djece. Pozvani su da se predaju, odgovorili su puščanom vatrom. Međutim, dva ustanika uspjela su da se uvuku u podrum i zapale bure petroleja. Na kući se pojavio bijeli bajrak. Dvojica su prepoznala Aćima Rašetu iz Hašana i molila ga da ih spase. Ali dok se Aćim okrenuo, neko ih je ubio… U ovoj gužvi Branko Ćopić jedva ostade živ; nosio je francusku kapu pa jedan seljak zamahnu kundakom da ga udari, ali Aćim Rašeta stavi ruku pod kundak i tako ga spase”. U knjizi “Bosanskokrupska opština u ratu i revoluciji” spominje se Branko Ćopić koji je predvodio napad na selo. Tu se spominje anegdota da je Ćopić francuzicu ukrao iz jedne kuće koju su ustanici opljačkali. Ustanika je bilo iz nekoliko sela Bosanskokrupske općine, uključujući i ljude iz Bosanskog Petrovca i Drvara. Preživjeli iz Dubovika ubijani su i nekoliko mjeseci kasnije, kada su ustanici upali u Bosansku Krupu. Ubijeni su kako ne bi svjedočili zločinu. Tridesetak pobijenih tijela ostalo je u selu. Tri dana ih niko nije smio pokopati. Na vrućini su se već počeli raspadati, kada je nekoliko momaka iz sela došlo da sahrani tijela.

Među ubijenim je bio i bogati trgovac Mehmed Bobić koji je zaklan u sred dvorišta. Najstarijoj žrtvi, Omeru Međedoviću je odsječena ruka, kosjerom. Najviše ubijenih je bilo u kući trgovca Bobića. Zabarikadirani, ustanici ih nikako nisu mogli istjerati van. Ubijan je svako ko se nije svidio ustanicima. Izvjesni ustanik Đuro Šašić je natjerao mještana po imenu Hasan da iz svake kuće pokupi bakarno posuđe i nakit i njemu donese. Kada mu je donio stvari, Đuro je Hasana odveo u šumu i naredio mu da iskopa rupu gdje će sakriti stvari. Ipak, odmah po iskopavanju Đuro je ubio Hasana i bacio ga u iskopanu rupu. I Đuro Šašić, kao i Branko Ćopić, je poslije rata postao važan komunistički funkcioner. Protjerani Dubovčani su se u selo vratili tek 1945. godine. Svjedoci navode da su prema njima postupali dobro, prvenstveno iz razloga da ne otkriju zloglasni komunistički zločin.

Jedini odrasli živi svjedok zločina u Velikom Duboviku je Alija Grošić. “Bilo nas je živih, ali umiremo, davno je to bilo. Šta ćeš takvo je vrijeme bilo. Malo je sada i pokasno pričati o tome, puno se toga i izgubi, zaboravlja se. Što je najžalije, mi smo svoje osjećaje morali prisilno gubiti, sakrivati ih. Ja nisam smio kazati da mi je otac poginu. Nema ga i gotovo. Kažeš da je umro ako te ko pita.” Kako prenosi Grošić o zločinu se nije smjelo pričati sve do početkom devedesetih, tj. raspada Jugoslavije, a sjećanja na zločin čuvala su se u okviru uže familije. Glavni razlog tome je što su mještane pobile komšije koje su u Jugoslaviji postale visoki komunistički funkcioneri. O samom danu kada je počinjen zločin Grošić navodi: “(…)Kad nam je to rečeno [da idu ustanici], mi smo se odmah sklonili po šumama. Ujutro, kad je svanulo, tišina, niko se živ nigdje ne čuje. Otac me vodi kući, idemo, a ne vidimo nigdje nikog. Otac je najmlađeg brata nosio pod rukom, uzeo ga iz bešike. Spustio ga je na vrh stepenica, kad stiže od jednog komšije Adila otac. Viče mom ocu: ‘Odmah hajde gore u kuću Bobića, trebamo braniti ako napadnu!’ Otac je otišao i više ga nikad nisam vidio. I najedanput čujem strica Husniju kako viče: ‘Bježite, bježite!’ Kad smo izašli vani, ne vidiš slobodan komad zemlje koliko ih je bilo. Sve se crni od ljudi. Pobjegao sam u šumu s rahmetli stricom, i tu smo bili dok ovi uz Krupe nisu došli da nam pomognu. Nekoliko sati kasnije vratio sam se u selo. Vidim ljude po kućama, viču ko je zaklan, ko je ubijen. Bio je haos… Otac je moj bio kirjaš, imali smo kola i konje. Stavili su me u kola s ostalim i krenuli smo u koloni za Arapušu. I Arapuša je bila spremna i sutradan u zoru pala je odluka da svi iz oba sela krenemo u Krupu.”

Tek 1991. godine, pedeset godina nakon zločina, u listu “Preporod” zapisano je prvo svjedočenje o zločinu. Ispričao ga je Rašid Bobić. U njegovom iskazu stoji: “Kako su stanovnici muslimani bili bez zaštite i oružja, goloruki, kod svojih kuća nemoćni i iznenađeni, ujutro 27. jula 1941. godine [tada se smatralo zločin učinjen 27. jula što je kasnijim istraživanjem opovrgnuto] četnici su organizirano upali u selo Veliki Dubovik, opkolili kuće i ubijali svakog tko nije mogao pobjeći. Svi su se sklonili u kući Mehmeda Bobića, misleći da će se spasiti, kad niko nije kriv, a Mehmed Bobić je bio stari čovjek poznat i kod Srba i muslimana, ali četnici to nisu poštivali, nego sve potukli krampovima i sjekirama. Na Veliki Dubovik je bio vođa Trivo Drljača, Branko Drljača, Dušan Jelača, Branko Ćopić, Ratko i Stojan Novaković iz Hašana, Đuro Šošić, Sladković Miloš, Duka Mojkić i drugi, svi su bili četnici. To mogu posvjedočiti Džaferović Arif, živi u Pučeniku, Grošić Alija, Veliki Dubovik, kome je ubijen otac Bilal, Bobić Nail, Veliki Dubovik, kome je ubijen otac i brat. A poznato je kako su pobijeni u Bosanskoj Krupi nevini Bobić Sulejman, Bobić Emin, Harboš Mujo, Sudo i drugi su ubijeni. I tu je bio glavni vinovnik krvnik Branko Drljača i Branko Ćopić, Miloš Sladković, Duka Mojkić i drugi. Četnici su iz osvete posjekli četiri dunuma mladog voća i krušku pored ceste staru 360 godina koju su moji pradjedovi kalemili i nišan Hasana Bobića visok četiri metra. To je djed poginulih Bobića, Mehmeda, Omera, Hasana, Edhema, Emina, Ibrišima i Omera Crnog.”