Padom Kraljevine Bosne Osmanlije su već u julu 1465. godine poduzele vojni pohod na Hercegovinu – bio je to zapravo nastavak operacije započete još 1463. godine kada je i pao dio zemlje koju je kontrolisao posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, a pohod je okončan zauzimanjem Blagaja 1466. godine. U međuvremenu je Mletačka od Vlatka, posljednjeg hercega, zauzela Imotski i Makarsko primorje. Već 1470. godine Osmanlije su od zauzetih mjesta osnovale Hercegovački sandžak. Zauzećem Herceg Novog 1482. godine završeno je osvajanje Hercegovine. Tokom XVI stoljeća ovaj sandžak se prostirao od Cetine do Risina, izuzev prostora Dubrovačke republike. Od tog perioda dolazit će do stalnih promjena teritorije u Hercegovini, da bi konačna prekretnica nastupila tokom Velikog bečkog rata (1683 – 1699). Težak poraz Osmanlija i potpisan mir u Sremskim Karlovcima imat će dalekosežne posljedice za Bosanski ejalet. Između ostalog mirom je određena i južna granica savremene Bosne i Hercegovine. U članu 9. ugovora o miru sa Mletačkom reguliše se pitanje koje je postavila Dubrovačka republika, a to je da se barem kopnena granica ove republike, zbog izrazito zategnutih odnosa, ne dodiruje sa Mletačkom. Paragraf je glasio: “Zemlje i krajevi dubrovačkih knezova neka budu neposredno uz zemlje i krajeve uzvišene države. Neka se ukloni ono što spriječava neposredni dodir i pomiješanost zemlje uzvišene države i pomenutih knezova”. Razgraničenjem, koje je učinila mješovita komisija, nastala su dva uska izlaza na more Klek i Sutorina.
Ovaj ugovor ima izuzetnu važnost za historiju bosanskog primorja sve do danas, jer će ove dvije enklave ostati u sastavu Bosanskog ejaleta i nakon niza ratova i mirova. Konačno, tokom mletačko – osmanskog rata od 1714. do 1718. godine Mlečani će i pored širenja svoje teritorije u dubrovačkom zaleđu doživjeti težak diplomatski poras, od svoga rivala Dubrovnika. Prema odredbama Požarevačkog mira iz 1718. godine Dubrovačka republika je pojas Kleka i Sutorine ustupila Osmanskom carstvu, odnosno Bosanskom ejaletu, iz razloga što nije željela da graniči sa Mletačkom. Time je praktično Dubrovnik jedinu kopnenu granicu imao sa Bosnom, a Bosna je time dobila dva izlaza na more. Mlečani su uz veliki pritisak Dubrovnika kod evropskih sila morali pristati na zadržavanje ovih enklava u Bosanskom ejaletu. Ipak, odlična prilika za razvoj morske trgovine Bosanskog ejaleta u potpunosti je propala jer su se Mlečani trudili da na svaki način spriječe plovidbu i korištenje Kleka i Sutorine kao pomorske luke, gradivši osmatračne tornjeve uz obalu i postavljajući brodove u blizini obale sa zadatkom kontrole i spriječavanja plovidbe. Time zapravo Klek i Sutorina, tokom XVIII stoljeća nisu imali nikakav značaj za Bosanski ejalet. Tako je ostalo sve do kraja postojanja Mletačke republike, kada je ona propala 1797. godine pred naletom moćne Napoleonove armade. Nakon toga Dalmaciju je izvjesno vrijeme držala Francuska. Klek je u budućem periodu bio vezan za Vidošku, odnosno Hutovsku kapetaniju na čijem čelu je dugo bila porodica Rizvanbegovića. Kada su Francuzi u okviru kontinentalne blokade, koju su nametnuli Englezima u cilju da ih ekonomski i politički oslabe, odučili da naprave cestu duž jadranske obale, presjekli su ove enklave cestom 1809. godine. Dozvolu za to su očito dobili od lokalnih vlasti. Prema nekim izvorima to je učinio Hadžibeg Rizvanbegović, koji je upravljao Hutovom.
Kada je odlukom Bečkog kongresa 1815. godine, i propašću Napoleonove Francuske, Austrija ponovo dobila Dalmaciju, zajedno sa teritorijem bivše Dubrovačke republike, odmah je uvidjela da neće moći “milom” dobiti bosanske izlaze na more. Već krajem 1814. godine namjesnik Dalmacije je podnio zahtjev da se Klek i Sutorina po svaku cijenu pripoje Austriji. Ipak, Austrija je bila svjesna da u ovom planu mora nastupati oprezno, pa je odlučeno da se prvo sakupe podaci o ovim mjestima, kako se “ne bi izazivao susjed”. Već 1815. godine austrijski internuncij Štirmer javlja da Osmansko carstvo neće ustupiti ove dijelove jer to ne dozvoljava islamski zakon koji je na snazi u Carstvu. Štaviše, Austrija se tokom pregovora u Bečku plašila da Osmansko carstvo ne zatraži i Dubrovnik jer je francuski predstavnik Taljeran bio spreman ustupiti Osmanskom carstvu Dubrovnik iz razloga što su oni bili zaštitnici Republike sv. Vlaga (Dubrovnika), koja joj je stoljećima davala i tribut, ali su Osmanlije to odbile, što zbog pritiska što zbog vlastitih razloga. Ni sama Austrija nije vršila jak pritisak iz razloga što je već tada posjedovala 80% bosanske trgovine pa im sukobi nisu bile u interesuje. Iz sličnih razloga Austrija nije postavila pitanje dvije enklave ni nakon novih teških epizoda Osmanskog carstva – Grčki ustanak 1821. godine i osmansko – ruski rat od 1828. do 1829. godine. Zbog toga je uglavnom motrila sve pokrete na obali. Kada je 1831. godine trebinjski muselim Hasanaga Arslanagić počeo graditi jednu kuću u Sutorini, Austrija je prvi puta ozbiljnije reagovala jer se plašila da to znači početak otvaranja trgovine sa Albanijom. Još veći problem po Austriju je nastupio kada se iste godine uz granicu počelo pričati kako Francuzi u Kleku žele izgraditi svoje uporište, nakon čega su Austrijanci pomislili da će se možda ponoviti Alžir iz 1830. godine kada su ga Francuzi anektirali. Upravo tada Austrijanci odlučuju ponuditi Porti kupovinu ili zamjenu za ove izlaze na more. Tajna misija je povjerena Bernardu Kabogi, koji je 1832. godine stigao u Klek a zatim i u Sutorinu. U svom izvještaju daje i zanimljive podatke o bosanskim izlazima na more: “Klek je obuhvatao 3/5 njemačkih kvadratnih milja [1 milja = 7 532 metra], imao je sela: Duži, Vranjevo selo, Neum sa Radežom, Ilijino Polje i Klek. U svim selima bilo je svega 16 kuća sa 137 stanovnika, koji su se bavili stočarstvom i imali 170 grla rogate stoke i i 1 650 ovaca. Svi su bili katolici i kmetovi, osim jednog (…) Sutorina je daleko manja 11/25 njemačkih milja. To je ustvari dolina potoka Sutorina na ulazu u Boku. Mnogo je plodnija od Kleka. Sastoji se iz sela: Njivice, Zvinje, Spulje, Cenić, Sdozi, Šćepošćevići i Prijevor. Ima ukupno 155 kuća i 465 stanovnika. Imali su 270 grla stoke i 900 ovaca…”. Vrijednost obe enklave je procijenjena na 17 400 dukata. Ipak, Austrijanci nisu otpočinjali pregovore iz razloga što je pod vodstvom Mehmeda Alija u Egiptu buknuo veliki ustanak protiv Osmanija, a čak je postala sumnja da će se pobunjenici lahko probiti do Istanbula, pa čak iskrcati i na prostor Bosanskog ejaleta. Nadajući se da će pobunom u Bosanskom ejaletu lahko zauzeti mjesta Austrijanci nisu poduzimali ništa. Ipak, kada je sve to propalo Porta je odbila sve pregovore oko prodaje ili zamjene enklava. U vrijeme uprave Ali paše Rizvanbegovića Hercegovinom (1833 – 1851) održavani su dobri odnosi, koji su išli u korist Austriji (izgradnja cesta, magacina) tako da nije bilo naročitih nastojanja da se dobiju ove dvije enklave. Do velikih promjena dolazi tokom druge polovine XIX stoljeća kada brojne zemlje (Rusija, Francuska, Austrija, Pruska, Engleska i Italija) otvaraju svoja konzularna predstavništva u Bosni. Time počinje borba oko primata u snadbijevanju Bosne, čime će se i enklave naći na udaru stranaca. Austrija je strahovala i da se Crnogorci ili hercegovački ustanici ne nađu u Sutorini. Zato je došlo do spora 1856/1857. godine oko ustanka Luke Vukalovića. Tada se u dva navrata povlače bosanski pogranični garnizoni iz Sutorine. Osmanlije su izjavile da su im oni potrebni za snadbijevanje snaga u Bosni, poslije čega im je Austrija ustupila luke Slano i Gruž za opskrbu. Bilo je jasno da je Austrija spremna sve učiniti da se dočepa enklava. Austrija je reagovala i kada se šezdesetih godina kod evropskih sila pojavio plan o izgradnji željeznice i putnih mreža kroz ove dijelove. Ona je zahtijevala da putevi ne izlaze na ove enklave nego na Split. Spriječen je i pokušaj osmanskih vlasti da izgrade moderan put od Metkovića do Kleka. U konačnici je uz znatnu austrijsku finansijsku podršku ruta promijenjena tako da je izgrađena komunikacija Metković – Mostar. Sabotiran je i prijedlog osmanskog komesara Vasa efendije iz 1864. godine, po kojem se Klek trebao proglasiti slobodnom lukom u cilju širenja trgovine sa Engleskom i Francuskom.
Svoje konačne napore Austrija, odnosno Austrougarska je uspjela ostvariti u vrijeme Hercegovačkog ustanka (1875 – 1878) kada se sa Rusijom dogovorila o podjeli sfera na Balkanu, po čemu su odlukom Berlinskog kongresa Klek i Sutorina konačno došle pod njihovu kontrolu. Ipak, Klek i Sutorina, i pored određenih planova, nisu za Austrougare imale toliki značaj. Činjenica, nisu priključeni Dalmaciji. Tako se u popisu iz 1895. godine Neum – Klek tretirao kao srez u Trebinju, a kasnije u okviru stolačkog. Sutorina se cijelo vrijeme vodila u sastavu sreza Trebinje. Neum je cijelo vrijeme nazadovao, pa tako prema popisu iz 1895. godine ima 69 kuća, od čega je 29 bilo napušteno, a do 1910. godine ostalo je samo 14 kuća i 98 stanovnika. Sutorina je ipak doživjela određeni napredak tako da je 1910. godine imala 1 080 stanovnika. U Neumu je živjelo isključivo katoličko stanovništvo, a u Sutorini pravoslavno.
I dolaskom nove vlasti, monarhističke Jugoslavije (1918 – 1941) obilježen je stagnacijom. Propašću ove države i formiranjem Nezavisne države Hrvatske 1941. godine, na osnovu dogovora Ante Pavelića i Italijana Sutorina je pripala Italiji. Upravo takvo razgraničenje je prihvaćeno nakon formiranja Federativne Narodne Republike Jugoslavije, tako da je ovo područje pripalo Crnoj Gori. Nakon okončanja Drugog svjetskog rata došlo je do tajnog cijepanja teritorija BiH. Pravne ciljeve povlačenja međurepubličkih granica znao je samo najuži politički vrh Jugoslavije. U jednom razgovoru Blažo Jovanović, advokat po profesiji, ubijedio je Đuru Pucara Starog da Sutorina prirodno pripada Crnoj Gori, te je tako Pucar pristao dati potpis na novu granicu. Teritorijalna podjela BiH izvršena je Zakonom o teritorijalnoj podjeli Narodne Republike BiH na okruge, srezove i područja narodnih odbora od 18. avgusta 1945. godine i Uredbom o određivanju područja narodnih odbora i ustanovljenju sjedišta narodnih odbora od 27. avgusta 1945. godine. Ustavom FNRJ od 31. januara 1946. godine, definitivno su riješene granice. Time je BiH izgubila jedan izlaz na more. Prvi slučaj vrijedan spomena tokom socijalističke Jugoslavije vezan za Neum se desio 1976. godine kada je on dobio status općine, čime je otpočela i masovnija izgradnja vikend naselja, hotela i drugih turističkih objekata.
