Kada su 27. januara 1945. godine jedinice Crvene armije oslobodile najzloglasniji nacistički logor Aušvic u njemu su zatekli tek 7 500 preživjelih logoraša koje njemačke SS trupe nisu stigle pobiti prije nego što su se iz njega povukle u naletu sovjetske armije. Ovaj logor napravljen je od strane njemačkih okupacionih trupa pored malog poljskog gradića Osviecima, u zapadnom dijelu Poljske. Iako su većinu žrtava činili evropski Jevreji, deportovani vozom iz cijele Evrope prema ovom najzloglasnijem logoru, njegove žrtve nisu bili samo oni, nego i Romi, Jehovini svjedoci, komunisti i drugi. Među njima se nalazio i određen broj Bošnjaka.
Nacistički birokrati vodili su brojne evidencije logoraša, a među njima i “Sterbebücher” odnosno “knjigu smrti”. Tokom 1945. godine kada se nazirao slom nacističke Njemačke i kada su se oslobađali nacistički logori, brojna dokumentacija je uništena, a takav je slučaj i sa logorom Aušvicem, ali jedan dio je ipak sačuvan. U “knjizi mrtvih” iz 1943. godine nalaze se imena: Čorbo, Mujo, rođen: 00/00/1911; mjesto rođena: Govsa; ubijen 16/10/1943 te Čorbo Murat, rođen: 00/00/1913; mjesto rođena: Govsa; ubijen 7/12/1943. Ovdje je riječ, najvjerovatnije o dvojici braće Čorbo iz sela Govza, između Kalinovika i Foče. Nažalost dodatnih informacija o njima nema. Drugi primjer je Safet Rešić koji je od 1941. do 1945. godine bio u četiri logora: Jasenovac, od 1941. do 1942. godine, te od 1942. do 1945. godine u Dahau, Buhenvaldu i na kraju Aušvicu. On je vjerovatno jedini Bošnjak koji je uspio Drugi svjetski rat preživjeti prolaskom kroz četiri zloglasna logora i na kraju se vratiti u rodno Sarajevo. Danas posjedujemo tek jednu zabilješku o Rešiću objavljenu u izdanju časopisa “Preporod” iz 1971. godine od strane Emira Fazlića. U ovom članku Safetovo životno iskustvo i preživljene strahote u logorima su u drugom planu. Autor fokus stavlja na dobrotvorni rad Safeta i njegove supruge Šuhre – usvajanje djece i dobrovoljno darivanje krvi. Kada je upitan šta ga je navelo na humanitarna rad, odgovorio je da je u jednom logoru njegov broj za odstrijel bio 28041: “Privedoše me, uz nekakav stub, s drhtavim glasom nastavlja Safet. Smrdljivu krpu, čija se boja već davno upila u lica pokošenih, i meni svezaše oko glave. (…) Sve je spremno. Srce i dalje, prije vremena želi me napustiti. Brzo će se ono smiriti i bez napuštanja — pomislih. Tako i bi, ali ne smiri ga teški, debeli, mirisom ljudskog mesa, natopljeni konopac što se lagano njihaše više mene, već riječi nekog nepoznatog, koga ne prepoznah zbog krpe, što mi stajaše preko lica. Nepoznati reče: Greška, izvršite zamjenu s brojem 28040.”
Na sjeveru Norveške, u blizini grada Narvika, nalazio se logor Bajsfor. Dva svršenika Šerijatske gimnazije u Sarajevu – Kasim Alikadić i Šefkija Kapić, bili su samo dvojica od nekoliko stotina bošnjačkih zatvorenika. Ovi zatvorenici bili su dio jugoslavenske grupe zatvorenika kojih je prema procjenama bilo nekoliko hiljada u Norveškoj. Jedno od poznatijih strijeljanja 288 logoraša desilo se 18. jula 1942. godine. Informaciju o zatočeništvu Kasima Alikadića i Šefika Kapića nalazimo u kratkom tekstu Kasima Alikadića upućenog redakciji “Preporoda” u septembru 1999. godine, pod naslovom “Maturanti Šerijatske gimnazije iz Sarajeva prije 66 godina”. Alikadić, tada u 86 godini života, tu navodi: “Pisac ovog napisa je u isto vrijeme i istom gradu uhapšen i istim transportom otpremljen u Jasenovac i Norvešku gdje je proveo u nekih desetak konc. logora od Jasenovca do Polarnog kruga na krajnjem sjeveru,” ne navodeći o svojim stradanjima mnogo. Zanimljiv je podatak da je unutar logora postojala ilegalna organizacija otpora na čijem čelu se nalazio Adil Grebo iz Sarajeva.
Glavna Uprava za ekonomske i administrativne poslove SS-a je 1944. godine sačinila spisak muslimana koji su se u tom trenutku nalazili u nacističkim logorima. Pod “Kroaten” navedeno je ukupno 2 349 Bošnjaka muslimana koji su u tom trenutku bili zatočeni u ukupno 8 nacističkih logora. Najveći broj Bošnjaka je bio zatočen u Sachsenhausen – 1129, i Neuengamme – 138, dok je u drugim logorima broj zatočenih bio manji. Ovdje se naravno radi o brojkama logoraša koji su u tom trenutku 1944. godine bili živi i zatočeni u nacističkim logorima.
