Prva ispovijest vezana je za općinu Doboj i logor koji se nalazio u disko klubu “Perčo”.
“(…) Tog dana smo ostali skoro do predveče napolju. Tada dođe jedan veliki vojni kamion sa ceradom. Mislili smo da su došli po nas. Taj kamion je dovezao hrvatske zarobljenike. Znali smo po psovkama čuvara da su, kako oni to kažu, ustaše. Tukli su ih i izbacivali iz kamiona. Samo što se malo stišalo dođe još jedan kamion, pun zarobljenika. Naši čuvari nisu prilazili tom kamionu. Iz kabine su izašla dva čuvara, otvorila stranicu i naredili im da izađu. Tada sam vidio da su to ljudi sa mog kraja, ali ne baš svi. Nadao sam se da ću doći do njih da porazgovaramo, ali nisam mogao pošto su nam naredili da uđemo unutra. To veče nisam mogao zaspati opsjednut mislima o familiji. Jedino saznanje je bilo da su odradili svoje u mom mjestu. Rano su natovarili taj kamion i odvezli su ih ko zna gdje.

‘Uz grubo otvaranje vrata čuvar nam samo reče da ponesemo svoje stvari i da idemo dalje. Na isti način su nas utovarili na kamione i ponovo odvezli u Perčin disko. Kada su nas istovarili pred Perčinim diskom odabrali su desetak momaka i naredili im da se popnu na ploču iznad ulaza. Bila je visina otrpilike tri metra. Odatle su morali skakati na glavu dole na zemlju. Morali su skakati a čuvari bi uz ludačko smijanje neke vraćali da to ponovo učine. Mi koji smo to posmatrali padali smo u nesvijest gledajući polomljene vilice i iskrivljene vratove tih nesrećnika. Poslije, kako čuvar reče ‘prestava je gotova’ utrpali su nas u prostorije diska. Te večeri mislim da niko nije oka sklopio’.

Ujutro se vrata otvoriše, uđe čuvar i reče da mu treba dvadeset jakih dobrovoljaca. Ljudi su se prijavljivali i ja sam digao ruku. Bilo mi je stalo samo da izađem da uzmem čistog zraka. Kada smo izašli napolje postrojili su nas i rekli da uđemo u kamion. Odvezli su nas u Jahovac i rekli nam da ćemo tu da radimo. Uginulu stoku smo morali zakopati, a ostalu da skupimo na jedno mjesto, da bi je oni kasnije vozili ko zna gdje. Rekli su da ako pronađemo oružje da ga obavezno predamo njima (…)”

Druga ispovijest vezana je za općinu Ugljevik i logor koji se nalazio kod termoelektrane.
“(…) Mensur, Zijad i ja smo krenuli prema slobodnoj teritoriji – Tuzli. Nakon šest sati pješačenja, preko brda i šume, naletjeli smo na jednu grupu četnika. Imali su na sebi maskirne uniforme i bili su naoružani do zuba. Osjetio sam neki strah, kao da su mi se noge odsjekle. Mensur me je zagrlio i rekao: ‘Nemoj da se bojiš’. Meni su suze počele da teku. Jedan je prišao i počeo da nas pretresa. Pošto ništa nisu našli počeli su nas provocirati i ispitivati psujući nam balijsku majku. Vikali su: ‘Vi ste izvidnica!’ Moj rođak Zijad je rekao: ‘Mi smo samo pošli prema Tuzli’. Onda nas je nekolicina povela sa sobom a ostali su ostali u šumi. Kada su nas doveli do releja Stolice na Majevici, ugledali smo puno vojske bivše JNA i oficira koji su počeli da nas tuku na razne načine. Jedan šešeljevac je povikao: ‘Nemojte ih voditi komandantu, pustiće ih. Daj da ih poubijamo!’ Kako me je udario u glavu nogom, pao sam u nesvijest. Probudivši se, oko sebe sam vidio kolone vojske na sve strane.

‘Počeli su me tući i jedan od njih me je uzeo za ruku i poveo u šumu. Okrenuo sam se i zadnji put sam vidio amidžu i rođaka žive. Njih su također tukli. Kada me je četnik doveo do šume i gurnuo u jednu provaliju repetirao je pištolj i rekao da bježim. Ja sam kleknuo na koljena i molio ga da me pusti i preklinjao ocem mrtvim da ne znam ni ko je ni šta je da prvi put u životu vidim vojsku. Onda je on pucao kraj moje glave tako da sam ja potpuno zagluhao. Zgrabio me je za ruku i poveo na ono mjesto gdje su amidža i rođak ležali. Oteo sam se i potrčao. Amidža je još davao znake života. Jedan od njih mi je opsovao mater i viknuo da bježim odatle. Ja sam se pomjerio sjeo pod bor i počeo da plačem. Onda je jedan od njih povikao šta ćemo sa balija, balije smrde. Pogledao je u mene i viknuo ti ustaj da voziš balije oni previše smrde. Onda sam ja uzeo amidžu za noge i vozio ga u neku provaliju. Jedan je povikao, što ne bježiš da vidiš kako garabin raskida vidiš kako sam ti ubio amidžu i rođaka. Vratio sam se po rođaka i odvukao i njega u provaliju on je bio sav izrešetan po stomaku. Jedan mali od 13 godina je stajao i držao kalašnjikov i kaže meni ja sam ga ubio isrtesao sam u njega 30 metaka (…)”

Druga ispovijest vezana je za slučaj Korićanskih stijena kod Skender Vakufa, a žrtve su logoraši iz logora Trnopolje kod Prijedora.
“(…) Zatim je ušao milicioner Čurguz Igor i rekao: ‘Kome kažem neka izađe vani”. Išao je redom i prstom pokazivao, ti, ti, ti itd. Upro je prstom i u mene. Birao je muškarce u najboljim kodinama, od 18 pa na dalje. Izašao sam vani. Tu su nas odmah postrojavali. Zatim su žene i djecu iz trećeg i četvrtog autobusa prebacili u prva dva, a nas su smjestili u treći i četvrti autobus. Kada smo ušli u autobuse, kraj nas je prošao ostatak konvoja, a mi smo krenuli za njima. Ja sam se nalazio u četvrtom autobusu, to jest, drugom od ova dva sa muškarcima. Bila je neopisiva gužva, pošto nas je bilo previše za dva autobusa. Vozili smo se tako 15 – 20 minuta, a onda smo stali. Rekli su nam da izađemo iz autobusa. Kako smo izlazili, odmah su nas postrojavali. Tuda je put bio presječen kroz neke stijene, sa desne strane je bila provalija, a sa lijeve strane su bile stijene. Nas su postrojili sa lijeve strane stijene…”

“(…) Bili smo postrojeni u dva reda. Ja sam se nalazio u drugom redu. Onda je uslijedila komanda: Napred marš! Krenuli smo naprijed i prešli tako put. Došli smo do ivice provalije. Tu smo se instiktivno svi zaustavili bez ikakve komande. Onda su nam naredii da svi čučnemo na koljena. Svi smo čučnuli na koljena, a onda je jedan od njih rekao ovdje ćete ostati do daljnjeg. Međutim, nisu prošle sekunda, dvije, odjedanput je započela strašna pucnjava. Pošto je to bio makadamski put izdigla se velika prašina. Začuli su se strašni jauci i pomaganja. Pošto sam se ja nalazio u drugom redu, čovjeka ispred mene sam odgurnuo, a i ja sam za njim pao u provaliju praveći se da sam pogođen. Skotrljao sam se odatle (…) Koliko je meni poznato iz prvog su autobusa preživjela dvojica a iz mog autobusa su preživjela šesterica. Ukupno nas je preživjelo osmerica. Računa se da je bilo oko 250 ljudi tog dana na strijeljanju. Poslije završenog smaknuća Srbi su otišli sa autobusima dalje. Pošto su se još čuli jauci ja sam se vratio do leševa…”