U srednjovjekovnoj bosanskoj državi razlikovala su se dva tipa kuće – gradska i varoška. Na formu seoske kuće – varoške, znatno je utjecao uvjet života na selu, dok nam je građa za upoznavanje gradske kuće veoma odskudna, tako da pisani dokumenti ne daju nikakve podrobnije podatke o izgledu ove kuće. Također, postoje pisani podaci iz Dubrovačkog arhiva koji svjedoče da su tokom XIV stoljeća pojedine grupe nomadskih stočara – Vlaha, živjele pod šatorima.
Na osnovu dostupnih arheoloških podataka, koji su prikupljeni na lokalitetima Borča u istočnoj i Bobovca u centralnoj Bosni, možemo zaključiti da su gradske kuće jednim dijelom bile ukopane u zemlju, dok se živa stijena veoma često koristila kao zid kuće. Tijesan prostor na kojem je građena i teškoće oko dobijanja platforme utjecale su na to da je ona bila veoma često malih dimenzija. Osnova kuće je po pravilu četverokut, ali se susreću i kuće nepravilne osnove. Najčešće su građene od drveta, dok je kamen bio daleko rjeđi. Unutrašnjost zidova je bila prekrivena krečnim malterom, dok za vezivanje zida nije korišteno nikakvo sredstvo. Veliki broj gradskih kuća je posjedovao samo jednu prostoriju, dok su rijetke pravljene na sprat. Podovi nisu posebno pravljeni. Sudeći po arheološkim nalazima jedan broj kuća je istovremeno služio i kao zanatska radionica i stambeni objekat. Zahvaljujući crtežima njemačkog slikara Jorga Breua, sačuvanim u putopisu Benedikta Kuripešića iz 1536. godine, možemo zaključiti da su gradovi: Kamengrad, Ključ, Soko i Višegrad posjedovali kuće koje su obično imale i sprat, sa dva do šest prozora – od kojih su neki bili dvojni, i drveni krov na dvije ili četiri vode.
Za varoške kuće nemamo puno direktnih dokumenata, iz razloga što je veliki broj nekadašnjih varoši nastavio svoj život na istom lokalitetu, tako da su gotovo u potpunosti uništeni arheološki tragovi. Niti jedan primjerak srednjovjekovne seoske kuće do sada nije sačuvan. Arheološkim putem identificirana je samo jedna seoska kuća iz srednjovjekovne Bosne (Sultići kod Konjica). U pitanju je jednodjelna kuća, četvrtaste osnove, sa grubo popločanim ognjištem. Zidana je kamenom dok je kao vezivno sredstvo korištena glina. Kuća je pripadala nekom seoskom zanatiji koji je živio u XV stoljeću. Najznačajniji izvor za proučavanje seoskih kuća su simboli sa stećaka iz okoline Olova. Na simbolima kuća ima oblik izduženog pravokutnika sa okomito postavljenim drvenim oblicima: krov na dvije vode napravljen od drvenih daščica. U seoskim kućama su živjeli slobodni seljaci, kmetovi, zanatlije, a vjerovatno i niži krugovi plemstva.
Otvoreno ognjište je redovni sastavni dio enterijera seoske i gradske kuće u srednjovjekovnoj Bosni. Vatra sa ognjišta je služila za kuhanje, zagrijavanje i osvjetljenje. Vjerovatno su pojedine posjedovale i kamin. Pored vatre i kamina osvjetljenje prostorije je vršeno i pomoću luči, lojne i voštane svijeće te ulja. Rijetki su nalazi staklenih prozora, a za prozorski okvir su korištene prozirne životinjske kožice. Za razliku od dvorskih dvorova gradske i seoske kuće gotovo da nisu posjedovale elemente ukrašavanja. Jedan dio kućnih podrebština stajao je u sanducima koji su služili i za sjedenje, te su ponekad bili ukrašeni rezbarijom. Bogatiji slojevi su u njima čuvali i pisane dokumente sa knjigama. Jedan od najstarijih predmeta, korišten u bosanskim kućama srednjeg vijeka, je niski sto – tronožac sa polukružnim sjedalom. Još starije sjedalo je ćutuk ili vijuga. Posuđe u kućama je bilo od drveta, metala, keramike i stakla. Jedini sačuvan primjerak srednjovjekovnog bosanskog posuđa se čuva u fojničkom samostanu – zdjelica sa ukrašenim reljefima raznih životinja, smještenim u okviru gotičkih arkada.
