Pitanje izbjeglica i danas predstavlja jedan od ključnih problema međunarodne politike. Jedan od primjera je i Bosna i Hercegovina u kojoj proces povratka nije dovršen ni danas. Ovaj proces mogle su dovršiti samo zemlje sa dugotrajnim iskustvom multikulturalnosti, a jedna od takvih je bila i osmanska država u čijem mehanizmu se mogu pronaći brojni dokumenti i primjeri koji i danas predstavljaju putokaz u rješavanju ovog pitanja. Osmansko carstvo predstavlja svakako izvanredan primjer. Ono je kao multietničko i multikonfesionalno društvo obezbijedilo opstanak i očuvanje identiteta velikog broja vjerskih grupa i naroda i to na tri kontinenta. Dokumenti iz arhiva dokazuju da je Osmansko carstvo, kao država utemeljena na islamskim vrijednostima, imalo pozitivan odnos prema nemuslimanima te je odobravalo njihovo doseljavanje, kao i njihov povratak nakon bijega uslijed ratnih sukoba, nemira i političkih previranja.
Zastupljenost nemuslimanskog stanovništva širom Osmanskog carstva neoboriva je historijska činjenica. Što se tiče prostora Bosanskog ejaleta, sredinom XIX stoljeća, odnosno početkom četvrte decenije XIX stoljeća, službeni osmanski dokumenti barataju cifrom od 200 000 kršćana, što znači da je procenat muslimana tada iznosio 2/3 a možda i više. Upravo tada se počinje drastično mijenjati demografska slika Bosne, pa se već na samom početku druge polovine XIX stoljeća broj kršćana povećava za 150%, pa će njihov broj iznositi približno 500 000. Ipak, hegemonističke ideologije iz susjednih zemalja nastoje nametnuti tezu o konstantnom ugnjetavanju nemuslimana kroz cijeli period osmanske vlasti. Kao primjer koji govori o realnoj slici možemo navesti navod svećenika i publiciste Živka Kustića, koji kaže: “Zapravo je muslimanska turska vlast omogućila masovnije naseljavanje Srba na tom području (…) Kako bi sada pravoslavci smjeli istjerivati iz Bosne potomke onih koji su njihove pretke onamo doveli.”
Najpoznatiji slučaj prihvatanja “drugačijeg” svakako predstavlja prihvat Jevreja nakon njihovog progona iz Španije i Portugala krajem XV stoljeća. Njihov broj i način raspoređivanja unutar Osmanskog carstva nesumnjivo ukazuje da je ova država imala multikulturalan karakter. Zahvaljujući ovakvom odnosu prema prognanim Jevrejima, koji su se naselili i na našim prostorima, kulturološka slika BiH se potpuno izmijenila, u pozitivnom smislu. Nisu bili rijetki ni prelasci vojnika i drugog stanovništva iz susjedne države na prostor Osmanskog carstva. Tako se u Sidžilu tešanjskog kadiluka iz prve polovine XVIII stoljeća navodi: “U uzvišenoj sultanovoj naredbi rečeno je da su austrijski vojnici koji su prebjegli ovamo na našu teritoriju uzrok pobuni i drugih vojnika, te da se takvi vojnici ne primaju, nego da se u skladu sa uslovima ahdname vraćaju natrag… Nemojte braniti onima u statusu raje da dolaze po vlastitoj želji, a žele ostati i primiti sultanovo podaništvo. Takvima neka se odredi mjesto i nek se o tome sa njihovim imenima obavijesti Bosanski divan.” Poslije velikih ratova, a naročito poslije Dubičkog (1787 – 1791), veliki broj kršćana – pravoslavaca iz graničnih područja zapadne Bosne sam se pokretao u potrazi za boljom egzistencijom. Takvi su se uglavnom naseljavali na prostoru Bosanskog ejaleta, jer su porezi u Austriji bili neuporedivo veći nego u Osmanskom carstvu. U istom periodu je i veliki broj katolika iz Dalmacije došao na prostor srednje Bosne. Postoje primjeri koji dokazuju da se vodilo računa i o vjerskim potrebama nemuslimana. Tako je Husein kapetan Gradaščević dozvolio na svoju ruku fra Iliji Starčeviću da sagradi crkvu i manastir u Tolisi kod Gradačca i da podigne pučku školu za kršćansku djecu. Da je prihvat nemuslimana nastavljen dokazuje i zakon “Mihaceret Nizamnamesi” koji je stupio na snagu 19. februara 1857. godine. Naime, zakon je izdat nakon niza molbi kršćana širom Evrope da im se dopusti naseljavanje u osmansku državu. U molbama se isticalo da se osmanska vlast ponaša blagonaklono i bez pravljenja vjerskih i etničkih razlika. Ova nizamnama je omogućila doseljenicima dodjelu parcela, pravljenje bogomolja za njihove potrebe te druge uslove za materijalni probitak. Nije poznato da li je ova nizamnama iz 1857. godine imala uticaja na porast kršćanskog stanovništva u Bosni, ali obzirom na njihovo povećanje za 150% do kraja osmanske vlasti gotovo je sigurno da jeste.
Ništa nije bio lošiji tretman ni povratnika, štaviše postojao je “pretjerano” blagonaklon stav. Naime, nakon što je vojska Eugena Savojskog 1697. godine opustošila prostor Bosanskog ejaleta i zapalila nekoliko gradova, među kojima i Sarajevo, u povratku je za njom otišao veliki broj domicilnog katoličkog stanovništva. U “Ljetopisu sutješkog samostana” od Bone Benića, stoji: “Tada su sa princom otišli mnogi Latini iz Bosne a osobito Sarajlije i me đu njima gospoda Brnjakovići. Otišlo je Vlaha šizmatika dosti, ali na kon sklopljenog mira opet su se mnogi natrag povratili.” Jedan od primjera koji pokazuje kakav je bio odnos Osmanlija prema povratnicima i prema povratku pobunjenika, je i proklamacija valije Alije hercegovačkim ustanicima. Za vrijeme ustanka u Mostaru je 29. maja 1876. godine na sultanov nalog izdata proklamacija u kojoj se, između ostalog, ustanicima poručuje: “Za da se možete pokoriti i u vaša mjesta vratiti, te da uzroke vaših tužba i molba mjesnima vlastima podneste, blagoizvolio je čestiti car, od dana objave ove proklamacije od šest nedjelja podariti. Kao što je činovnicima vlasti naređeno, da tužbama i molbama po pravu i pravičnosti sluh poklone i da sve potrebne mjere upotrijebe za osiguranje blagostanja onih familija, koje se još u njihovo otočestvo povratili nisu…” U vezi povratka nakon otvorenih pobuna u kojima je spaljeno hiljade domova i u težak položaj doveden veliki broj prognanih i izbjeglih, jedna odluka, donesena radi normaliziranja stanja Izvršne komisije Bosanskog vilajeta 1876. godine, svakako može biti uzor mnogima: “(…) Imovina i stvari povratnika i drugih prispjelih osoba potovariće se na konje i tako uz pratnju oružnika uputiti ih u njihova sela i krajeve u kojima su ranije bili. Sve ovakve osobe u toku putovanja hraniće se u mjestima kroz koja budu prolazila, a potrebna hrana izdavaće im se od strane organa mjesne vlasti. Neka im se ni s koje strane ne čine prigovori niti ma kakav pritisak na njihov život, imovinu ili čast. Da se, ne dao Bog, ne bi dogodio kakav neprijatan akt, oružnici koji se budu uz njih nalazili, a i vojni redari koji će se tamo u selima naći, poduzeće mjere predostrožnosti u in te resu stvarne njihove bezbjednosti. Ako se neko i pored svih ovih upozorenja bude usudio na ma kakvo terorisanje i ružno postupanje prema rečenim osobama, odmah će se protiv njega po duzeti sudski postupak i nad njim sprovesti zakonska kazna. U vezi gornjeg još se dodaje: 1. Omogućiće se popravak porušenih i popaljenih kuća onim osobama koje budu došle u svoje ranije zavičaje. Ukoliko te osobe žive isključivo od zemljišnih prihoda, neće im se obustavljati besplatno izdavanje hrane sve do prispijeća njihovih zemljoradničkih proizvoda; 2. Za izgradnju kuća repatiranih siromašnih osoba davaće se građa iz najbližih im državnih šuma besplatno i to sve činiti uz potrebne olakšice; 3. Pošto su džamije i crkve dio opšte zajedničke obnove i izgradnje, spomenute u gornjem izlaganju, i pošto su i one bile od ranije kada su bile izgrađene i kuće povratnika, to ukoliko su takve džamije ili crkve bile spaljene ili porušene, sva uništena građa i kamen za njihovu ponovnu izgradnju daće se od strane vlasti besplatno. Svi poslovi vezani za njihovu ponovnu izgradnju imaju se svršavati po metodi olakšavajuće administrativne procedure…”
