Početkom agresije prostor Sarajeva bio je podijeljen između srpskih snaga, koje su se uglavnom nalazile oko grada i urbane jezgre sa oko 340 000 stanovnika, pod kontrolom 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Godine 1993. unutar linije sukoba oko Sarajeva bilo je razmješteno oko 75 000 vojnika 1. korpusa, a polovina njih se nalazila u samom gradu. Urbanu jezgru grada, koja je bila izrazito gusto naseljena, srpske snage su držale pod ospadom 1425 dana i sprovodile koordiniranu, sistematsku, dugotrajnu kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja. Sarajevsko – romanijski korpus Vojske Republike Srpske koji će od maja 1992. godine postati nosilac srpskih nasrtaja na Sarajevo, sve do oktobra 1995. godine, a povremeno i do februara 1996. godine, vršio je metodu neselektivnog granatiranja i snajperskog djelovanja po civilima, što je za svrhu imalo što veće ljudske žrtve.
Tokom 1 425 dana opsade, od čega je 1 335 dana obilježeno svakodnevnim granatiranjem i snajperskim djelovanje, stradavali su civili svih životnih dobi, među kojima je naročitu strahotu predstavljalo stradanje mlađih od 18 godina – djece. Jedna od metoda granatiranja Sarajeva od strane srpskih snaga bila je i gađanje mjesta gu su se između ostalog okupljala i djeca. Dana 6. maja 1993. donesena je Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija br. 824 da se Sarajevo s okolinom proglašava sigurnom zonom Ujedinjenih nacija, te kao takvo, treba biti pošteđeno “oružanih napada i drugih neprijateljskih postupaka”. Međutim, ta odluka se nije poštovala. Svi oblici kršenja međunarodnog prava činjeni su prema djecu, održavajući se najdirektnije na njihov biološki opstanak. Djeca su ubijana na razne načine: u redovima za vodu i hranu, na ulici, u školi, u kući – stanu, u dvorištu, prilikom sankanja i drugih igara, prilikom potražnje ogreva, na drveću dok bi brali voćke, za vrijeme sportskih aktivnosti, dok su se vozili biciklom i u drugim prilikama. Primjeri zločina nad djecom mnogobrojni su. Starosna dob agresoru nije bila bitna. Gađani su i konvoji s bebama, porodilišta, pedijatrijska bolnica itd.
Prvi masovniji zločin u kojem su stradala i djeca desio se u naselju Velešići, 16. maja 1992. godine kada snage Sarajevsko – romanijskog korpusa VRS ispaljuju tri granate. Jedna od njih je probila betonski zid kuće i u prizemlju ubila šestero članova porodice Bibić i Mekić, od kojih dvoje djece: Bibić Amara (1991) i Mekić Damira (1988.) U ulici Trg heroja 8, općina Novo Sarajevo, 25. avgusta 1992. godine, zapaljivom granatom pogođena je stambena zgrada. Jedan od stanova se zapalio i njemu je izgorjelo šestero civila, među kojima brat i sestra: Hožbo Mirela (1987) i Mirza (1989). Porodilište “Zehra Muidović” na Jezeru granatirano je u noći 26/27. maj 1992. godine. Tada je u inkubatoru, uslijed nestanka struje, smrt nastupila za tri bebe. Neposredno prije ovog zločina na 16. sjednici Skupštine Srpske Republike Bosne i Hercegovine 12. maja 1992. godine u Banja Luci ministar zdravstva Dragan Kalinić je između ostalog izjavio: ” (…)ako će Vojna bolnica pasti u ruke neprijatelja, onda sam ja za to da se Koševska bolnica uništi i da neprijatelj nema gdje da se liječi”. I redovi za hljeb su bili česta meta granatiranja. U ulici Vase Miskina, općina Stari Grad, 27. maja 1992. godine prilikom granatiranja reda za hljeb ubijeno je 19 civila. Među njima ubijeno je i dvoje djece: Abdija Nedžad (1985) i Karamustafić Emina (1979). U naselju Male Diare, općina Stari Grad, 23. avgusta 1992. godine u redu za vodu ubijeno je osam osoba, među kojima dvoje djece: Ferhatović Mahir (1974) i Muratović Esma (1984). U kući u Jukićevoj ulici, općina Centar, od granate ispaljene sa teritorije od kontrolom VRS 1. juna 1992. godine ubijena je Fočo Amela (1978) i Kurtović Zlata (1989). Ispred porodične kuće u ulici Sedrenik 171, općina Stari Grad, 9. juna 1992. godine granatom su ubijena dva brata i njihova amidžična: Bojadži Fehim (1975) i Mirza (1979) i Bojadži Amina (1978). U ulici Novi rezervoar, općina Vogošća, 3. jula 1992. godine, dok su brali trešnje od granate su poginuli: Avdagić Fikret (1975), Mameledžija Adela (1978) i Delalić Muamer (1974). U dvorištu u ulici Reisa Džemaludina ef. Čauševića, općina Centar, 29. avgusta 1992. godine granatom su ubijeni: Hadžiabdić Edin (1985) i Šukrić Muhamed (1981). U ulici Grličića brdo, Stari Grad, 23. juna 1992. granatom su ubijeni Hodžić Elvedin (1974) i Imamović Mirza (1981). U ulici Trg Austrije, općina Stari Grad, 22. avgusta 1992. godine ekslodirala je granata na asfaltu. Tom prilikom ubijen je Subašić Admir (1976). Njegova daidžinca Adrijana je od posljedica detonacije, jakog stresa i gubitka supruga od iste granate, u sedmom mjesecu trudnoće rodila mrtvo dijete. Prilikom traženja slatkišta od vojnika UN-a ispred PTT Inžinjeringa u naselju Nedžarići 13. jula 1992. godine granata ispaljena sa položaja VRS teško je ranila nekoliko djece, dok je smrtno stradala Perišić Slađana (1975) i njezin punoljetni momak koji joj je pokušao pomoći, Kurtović Elmir. U parku u ulici Blagoja Parovića, općina Novo Sarajevo, 30. jula 1992. godine granatom su ubijeni: Mraović Srđan (1979) i Ramović Munevera (1975). U Nahorevskoj ulici, općina Centar, 18. avgusta 1992. godine, ispaljena je granata na djecu koja su brala kruške i igrala se. Tom prilikom stradalo je i dvoje djece: Skrozo Emir (1980) i Lolić Alen (1977). Od granate ispaljene 3. septembra 1992. godine, u ulici Čekaluša, općina Centar, ubijena su braća i njihov prijatelj: Hodžić Adnan (1980) i Mirza (1981) i Štimac Vedran (1980). Motiv okupljanja djeca bila je igra šaha. U podrumskim prostorijama zgrade u naselju Koševsko Brdo, općina Centar, od granate su 31. jula 1992. godien ubijeni rođak i rodica: Kujundžić Indira (1986) i Rizvan (1982). Prilikom izmještanja djece iz doma “Ljubica Ivezić”, 1. avgusta 1992. godine, dogodio se zločin između zgrade ‘Oslobođenja’ i Doma penzionera. Na konvoj je pucano i tom prilikom su ubijeni štićenici doma: dvogodišnji Glavaš Vedran i jednogodišnji Sulejmanović Roki. Dana 6. septembra 1992. godine najavljeno je primirje. Djeca su se igrala na ljuljaški. Jedna granata ispaljena je na vrtić u naselju Švrakino Selo, dok je druga eksplodirala ispred kuće u ulici Prvomajska. Tom prilikom ubijeni su: Tabaković Belma (1983) i Tabaković Benjamin (1990).
U toku septembra 1992. godine komandu nad Sarajevsko – romanijskim korpusom VRS preuzima Stanislav Galić, koji je nakon rata u Haškom tribunalu osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Nerijetko je tokom granatiranja stradala i cijela porodica. Takav slučaj se desio 3. januara 1994. godine kada je granata pogodila stan u Omladinskoj ulici, općina Centar. Tom prilikom uslijed ekslozije koja je raznijela cijeli stan, smrtno je stradalo šest civila uključujući brata i sestru: Tatarević Asju (1983) i Nenada (1977). Dana 12. septembra 1992. godine UNPROFOR je obavijestio da je teška artiljerija stavljena pod kontrolu. Takva vijest obradovala je djecu koja su izašla da se igraju. Ipak, uslijed granatiranja općine Centar, u Dobrovoljačkoj ulici su stradali: Gvožđar Eldin (1983) i Grozdanić Aida (1981). U ulici španskih boraca, općina Novi Grad, 9. novembra 1992. godine od granate su ubijeni: Habul Alen (1986) i Klepić Mirza (1978). I taj dan je UNPROFOR objavijesti da neće biti granatiranje što je djecu izmamilo vani. Dana 26. juna 1993. godine dogodio se masakr nad djecom u dvorištu kuće Bakarević, dok je bilo primirje. Tom prilikom stradalo je 7 civila, među kojima je bilo šestero djece: Rustenpašić Sanjin (1988), Šećerović Sinanudin (1975), Zijadić Belma (1982), Ćatić Nihada (1977), Poturić Almir (1978) i Pliska Senad (1979). Na Trgu ZAVNOBiH-a, općina Novi Grad, 20. septembra 1992. godine istovremeno su ispaljene četiri granate, od čega su dvije pale među civile. Tom prilikom ubijeno je troje djece: Ibrahimagić Samir (1983), Muharemović Enes (1985) i Mušanović Adnan (1977). U Prvomajskoj ulici, općina Novi Grad, 1. oktobra 1992. godine granatom su ubijeni: Malinić Željka (1976) i Turković Almira (1984). Istog dana desio se još jedan masovni zločin. U haustoru zgrade u općini Novo Sarajevo, eksplodirala je granata koja je ubila: Tucaković Harisa (1977) i Zaimović Adisa (1977). Narednog dana u ulici Džemala Bijedića, općina Novo Sarajevo, u igri su ubijeni: Škaljo Edina (1985) i Karaica Emina (1984). Dana 5. oktobra 1992. godine u ulici Svetozara Kosarića, općina Novi Grad, uslijed ekslozije granate ispred kuće stradali su: Džanko Fahro (1979) i Mujagić Abaz (1978). U dvorištu kuće u ulici Jelene Vitas, općina Centar, 10. oktobra 1992. godine ubijeni su: Ahmetović Belma (1987), Isanović Anela (1988) i Dautbašić Đevad (1983). U ulici Ragiba Džinde kod Alipašinog mosta ubijeni su 16. decembra 1992. godine: Alihodžić Aldin (1979), Holjan Admir (1979) i Bašović Denis (1982). U Humskoj ulici, općina Novo Sarajevo, 17. decembra 1992. godine granatom su ubijeni rođaci: Panjeta Dženid (1978) i Panjeta Kenan (1979).
Granatom ispaljenom sa položaja VRS 14. januara 1993. godine u ulici Koste Racina, općina Novi Grad, smrtno su stradali: Bašović Merima (1986) i Ivazović Đevad. Bili su nerazdvojni prijatelji i u trenutku pogibije igrali su se sa kućićima. U Bosanskoj ulici, općina Novi Grad, 4. februara 1993. godine, igrajući se sa psom granatom su ubijeni: Čustić Bakir (1977) i Kuhinja Namir (1980). U Olimpijskoj ulici, općina Novi Grad, 4. aprila 1993. godine dok su se igrali, granatom su ubijeni: Nesaln Eldar (1980) i Redžepović Alen (1978). Tom prilikom je ranjeno i osmero djece, među kojima i Eldarov brat Eldin, koji je ostao 60% invalid. U dvorištu kuće u općini Stari Grad, 31. maja 1993. godine od granate su ubijeni: Čolić Ilvana (1983), Deljković Mirza (1987) i Užičanin Damir (1983). Dana 1. juna 1993. godine, za vrijeme Bajrama, organizovan je malonogometni turnir. Iako je donesena zabrana održavanja javnih manifestacija, napravljeno je igralište u naselju Dobrinja III. Na igralište, na kojem se u tom trenutku nalazilo oko 200 gledalaca, ispaljene su dvije granate koje su ubile 13 civila, među kojima petero djece: Mulahmetović Kemal (1976), Mirvić Adnan (1975), Šolaja Danijel (1981), Selimović Adel (1979) i Žižić Marko (1982). Dana 15. januara 1993. godine dogodio se i masakr u redu za vodu u općini Stari Grad. Tom prilikom ubijeno je osmero civila, od kojih dvoje djece: Lagumdžija Senad (1975) i Sadikaj Aferdita (1979). Dana 12. jula 1993. godine desio se još jedan masakr u redu za vodu u ulici Spasenije Cane Babovića, općina Novi Grad. Tom prilikom ubijeno je 14 civila, od čega dvoje djece: Kirlić Ajdin (1977) i Jelovac Ilham (1976). U Ulici oslobodilaca Sarajeva, općina Novi Grad, 4. februara 1994. godine ispaljene su tri granate na civile koji su čekali u redu za humanitarnu pomoć. Ubijeno je devet civila, od kojih dvoje djece: Spahić Selma (1984) i Baličevac Said (1976). U Humskoj ulici, općina Novo Sarajevo, 19. januara 1993. godine granatom su ubijeni brat i sestra: Ljuma Đulijeta (1986) i Elvedin (1988). U Ulici omladinskih radnih brigada, općina Novi Grad, 27. februara 1993. godine granatom su ubijeni: Malešević Mirjana (1977) i Poljo Samir (1976). U ulici Veliki mudželeti, općina Stari Grad, 12. jula 1993. godine granatom su ubijeni: Nikšić Azra (1977) i Zubača Aida (1977). U šetnji ulicom Ilije Engela, općina Novi Grad, 30. jula 1993. godine granatom je teško ranjena Hadžimuratović Irma (1987). Poslije dugog i teškog oporavka preminula je u Londonu 1. aprila 1995. godine. Na mostu Ciglane 6. decembra 1993. godine granatom su ubijeni: Džidić Admir (1976) i Zulčić Selma (1977). U Gimnazijskoj ulici, općina Centar, 14. decembra 1993. godine ubijene su: Avdić Vildana (1975) i Jahić Lejla (1977) dok su se vraćale iz škole. U ulici Ragiba Džinde, općina Novi Grad, 3. januara 1994. godine ubijene su: Drakovac Alma (1988) i Imamović Irma (1988). U dvorištu kuće u ulici Borak, općina Centar, 14. maja 1993. godine ubijeni su: Hoti Semir (1981) i Polutak Elma (1984). Ispred kuće u ulici Šerifa Loje, općina Novi Grad, 5. jula 1993. godine ubijeni su: Šabeta Meliha (1982) i Šišić Selma (1985). Sarajevsko – romanijski korpus je nerijetko gađao i djecu u školama. Jedan takav masakr se dogodio 9. novembra 1993. godine u Osnovnoj školi “Prvi maj” u naselju Alipašino polje. Za vrijeme školskog časa VRS je pogodila improvizovanu učionicu i tom prilikom ubila tri učenika: Mujala Adisa (1984), Salkić Feđu (1987) i Mujkanović Vedada (1984). Narednog dana desio se još jedan težak zločin na platou pokraj Osnovne škole u Ulici žrtava fašizma, općina Novi Grad. Ubijeno je devet civila, od kojih petero djece: Geko Elma (2 godine), Husukić Ibrahim (6 godina), Haseta Semir (4 godine), Hećo Amina (8 godina) i Hodžić Ajdin (9 godina). U blizini Kulturno – sporskog centra Skenderija 22. novembra 1993. godine granatom su na sankanju ubijeni: Karović Arijana (1984) i Ratković Srđan (1981). U općini Novi Grad, 22. januara 1994. godine granata koja je eksplodirala ispred stambene zgrade u naselju Alipašino polje, usmrtila je nekoliko djece dok su se sankali: Brković Indira (1982) i Jasmina (1989), Dedović Mirza (1986), Jurenić Danijel (1983), Rizvanović Nermin (1981) i Subašić Admir (1985).
U avgustu 1994. godine komandu nad Sarajevsko – romanijskim korpusom VRS preuzima Dragomir Milošević, koji je pred Haškim sudom optužen na 29 godina zatvora. U haustoru zgrade u Geteovoj ulici, općina Novi Grad, 22. juna 1995. godine eksplodirala je avio – bomba i tom prilikom ubila: Burek Almedina (1983) i Raonić Dženanu (1977). Na Trgu junaka socijalističkog rada, općina Novi Grad, 25. juna 1995. godine, eksplodirala je granata ispred stambene zgrade gdje su se djeca igrala. Ubijeni su: Kržilo Adnan (1982) i Efica Nihad (1979). Istog dana dogodio se masakr u dvorištu u Dženetića čikmi. Geleri granate usmrtili su nekoliko djece koja su se igrala. Tom prilikom smrtno su stradale djevojčice: Zimić Sidbela (1986), Pajević Amina (1984) i Janjić Ljiljana (1983). Dok se igrao na košarkaškom igralištu, na Trgu nezavisnosti, 6. jula 1995. godine granatom je ubijen Ahmović Elvir. Od druge garante smrtno je, pored Elvira, stradala i Đorem Magdalena (1995). Prilikom zastrašujućeg zločina na pijaci Markale 28. avgusta 1995. godine ubijeno je i troje djece: Dlouhi Dario (1982), Ibrahimović Adnan (1979) i Grabo Rijad (1980). U Ulici partizanske staze, općina Novi Grad, 15. oktobra 1994. godine teško su ranjeni brat i sestra: Srna Midhat (1987) i Midheta (1990). Od teških povreda, 8. novembra 1994. godine na Klinici za dječiju hirurgiju u Sarajevu smrt je nastupila kod Midhata, a 12. novembra 1994. godine kod Midhete.
U periodu od 1992. do 1995. godine izvršeno je 111 masovnih ubistava u kojima su žrtve bila djeca. U ovom radu prikazana su samo najmasovnija ubistva, dok ukupan bilans ubijene djece Sarajeva iznosi 1 601. Prema aktivnosti koju su djeca obavljala u trenutku smrti, najveći broj djece ubijen je u igri (37%). Prema općini izvršenja, najveći broj masovnih ubistava dogodio se na području općine Novi Grad (40%). Prema nacionalnoj strukturi, najveći broj djece jesu Bošnjaci (88,6%), zatim Srbi (3%), Hrvati (3%), ostali (2,7%), Albanci (1,8%) i Romi (0,9%).
IZVOR: Zilha Mastalić – Košuta, “Masovna ubistva djece u Sarajevu pod opsadom 1992-1995.”
