U toku troipogodišnjeg odbrambeno – oslobodilačkog rata kroz 505. bužimsku brigadu 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine prošlo je oko 4 800 boraca, od čega je oko 500 poginuo. Među poginulim se našlo 3 komandira bataljona, 8 komandira četa i čak 32 komandira vodova. Jedan od poginulih je i komandant ove brigade Izet Nanić. Cifra poginulog starješinskog kadra dovoljno govori o požrtvovanosti jedne od najelitnijih brigada ARBiH. Još od dana osnivanja, 15. avgusta 1992. godine 505., odnosno 105. kako joj je bio naziv na dan osnivanja, daje veliki dobrinos u odbrani prostora Cazinske krajine od srpskog agresora. U oktobru 1992. godine izvedena je njihova prva veća operacija “Oganj 92”, koja je rezultirala zauzimanjem važne kote Ćorkovača na granici sa Hrvatskom, odnosno prostorom koji je tada bio pod kontrolom Vojske Republike Srpske Krajine.
U novu 1993. godinu se ušlo iznenadnim napadom 505. brigade u rejonu Banjana 11. januara, koji će rezultirati jednom od najvećih pobjeda bosanske vojske u toku odbrambeno – oslobodilačkog rata. Akciji je prethodilo višednevno izviđanje šireg prostora Banjana. Tada još uvijek malo poznati komandant Izet Nanić izrađuje plan napada sa Štabom 505. brigade. Za operaciju, koja je dobila kodno ime “Munja 93” angažovano je 360 boraca raspoređenih u šest grupa, uz podršku grupe pripadnika 511. bosanskokrupske brigade. Broj od 360 boraca angažovanih u akciji je donekle simboličan jer je upravo toliko bilo dugih cijevi u brigadi u tom trenutku. Isto toliko boraca je angažirano bez oružja, iza prvih borbenih grupa, a njihov zadatak je bio da evakuišu ranjenike i poginule u borbi te da oružje boraca izbačenih iz stroja i eventualno zarobljene cijevi proslijede borcima bez oružja. Jedinice su se u toku noći i jutra rasporedile na svojim položajima, a početak napad trebao je uslijedi napadom na bunkere srpske vojske u šest sati. Glavni napad je bio usmjeren na prostoru Banjana i Dobrog Sela, uz ubacivanje dvije grupe na pravcu Kruška – Bulećani. Prva i druga borbena grupa, odnosno elitne “Hamze” i “Gazije”, ubačene su preko objekta Kurijen u dolinu Glodina sa osnovnim zadatkom da se spriječi prolaz srpskih vojnika ili njihovo izvlačenje u dubinu. Treća borbena grupa trebala je napasti na prostoru Nikolića Glavice, četvrta u rejonu Adamovića Glavice, peta u rejonu OŠ Banjani i objekta Landupi, dok je šesta napadala Kedića Glavicu. Višednevno izviđanje neprijateljskog prostora rezultiralo je spoznajom preciznih podataka o rasprostranjenosti i broju agresorskih vojnika na pravcu napada. Između ostalog došlo se do saznanja da odbranu čini jedan bataljon 1. novigradske lake brigade Vojske Republike Srpske, te tačnom spoznajom koji prostori su bolje i slabije pokriveni međuvatrom te fortifikacijskim objektima. Jedan od primarnih ciljeva akcije je bila i eliminacija artiljerijskih položaja agresora koji je sa Kedića Glavice i okolnih mjesta granatirao Bužim i širu okolicu.
Akcija je kasnila nekoliko minuta, a početak je označio napad grupe boraca Trećeg bataljona na neprijateljske bunkere. Među prvim u akciji se istakao borac i komandir izviđačko – diverzantskog voda Sead Dizdarević koji je eliminisao vatrenu tačku na Adamovića Glavici, poslije čega je dobio nadimak Tajfun. Za svega dva sata borbi nanesen je do tada najteži poraz 1. krajiškom korpusu VRS, odnosno njihovoj 1. novigradskoj brigadi. Dok je trajalo osvajanje neprijateljskih bunkera ovladano je i putnom komunikacijom kojom je spriječeno dovođenje pojačanja između Glodne i Novog Grada (Bosanski Novi). Poslije dva sata borbi došlo je do spoja jedinica Drugog i Trećeg bataljona iza neprijateljskih linija i ovladavanja najvažnijom tačkom operacije Kedića Glavicom od strane Prvog bataljona. U toku operacija ovladano je svim zacrtanim tačkama osim OŠ Banjani koja je osvojena dva dana kasnije. U školi se dobro utvrdila veća grupa srpskih vojnika zbog čega škola nije osvojena u prvom naletu. Odlučeno je da se iz Bihaća uputi tenk koji će pomoći u osvajanju škole. Ipak, drugog dana akcije pripadnici 505. brigade su na juriš osvojili školu, prije dolaska tenka. Faktor iznenađenja prouzorkovan napadom bio je u potpunosti realizovan. Veliki broj agresorskih vojnika stradao je još u zemunicama na spavanju. U jednu od zemunica ubačena je i protivtenkovska bomba kroz dimnjak od peći, uništivši kompletnu posadu. Dio pripadnika 1. novigradske brigade VRS pokušao je bježeći kroz šumu izvući živu glavu, međutim dočekani su sa fronta i likvidirani. Uspješnom izvedbom operacije stvorene su odlične mogućnosti za utvrđivanje novih linija odbrane te ojačanjem odbrane istočno od objekta Ćorkovača, jer su zaposjednuti objekti Nikolića Glavica, Lapdubi, Selište, a dva dana kasnije i OŠ Banjani.
Nakon teškog poraza VRS je pokušala snažnim kontranapadima u narednih 13 dana vratiti izugubljene položaje ali bezuspješno. Čak su pokušani i napadi specijalaca, pored jedinica 1. novigradske brigade, ali bez značajnijih uspjeha. U toku ovih borbi VRS je imala dodatne gubitke, a u jednoj od akcija poginuo je i komandant specijalaca kodnog imena “Kec”. Jedne prilike su srpski vojnici upali u radiovezu pripadnika 505. brigade i pitali za Keca. Govorili su: “Vratite nam živa Keca, a mi ćemo vama 200 živih Turaka”. Bužimljani su odgovorili da je Kec poginuo u borbi i da je već zakopan. A srpski vojnici su na to dodali: “To je laž, jer Kecu ni metak ništa ne može”.
U ovim borabam 505. brigada imala je 18 poginulih pripadnika dok je 38 ranjeno. U toku borbi teško je ranjen komandant Prvog bataljona Hasan Musić Musa, koji je poslije desetodnevne borbe ljekara za njegov život podlegao u RMC-u u Bihaću. Broj poginulih agresorskih vojnika kreće se između 50 i 170, prema različitim tvrdnjama, ali ono što je pouzdano je podatak da je u Novom Gradu proglašena petodnevna žalost. Operacijom “Munja 93” oslobođeno je oko 40 km2 prostora, zaplijenjeno je pet PAT-ova, jedan ZIS, 3 bestrzajna topa, 9 minobacača i preko 120 cijevi ličnog naoružanja [navodi Bejde Felića]. Veličanstvena realizacija operacije je bila jedan od glavnih razloga zbog čega 505. bužimska brigada dobija već 14. decembra 1993. godine počasni naziv ‘Viteška’, zajedno sa 327. brigadom Maglaj i 206. brigadom Zvornik, kao tek druga brigada ARBiH sa tom titulom.
Komentarišući značaj operacije “Munja 93” za Bužim i Bosnu i Hercegovinu, pripadnik 505. brigade i njezin komandant poslije pogibije Izeta Nanić, Sead Jusić navodi: “Munja je primjer za mlade generacije i općenito za sve ljude. Primjer mogućeg kada se čini nemoguće. To bi moglo biti u društvenom, ekonomsko – razvojnom ili nekom drugom pogledu primjer da, uz pomoć Allaha dž.š, uspjeh nikada ne izostaje ako ljudi uistinu kvalitetno pristupe nekom poslu, osmisle ga na pravi način (s jasnim ciljem i koncepcijom). Osim toga, Munja je primjer pridržavanja ratnog prava. Svi poginuli vojnici odmah su skupljeni i isporučeni. Zarobljenici su i liječeni te kasnije isporučeni. Bužimska 505. brigada primjer je obilježavanja godišnjica i druženja boraca, bez obzira što običan život nosi razne politike u kojima svako ima neke interese. Nažalost, ono što vidimo po zemlji nije dobro. Ja bih volio da su svi iznad nas u prisjećanju na rat. Mi za sebe možemo kazati da je obilježavanje zadovoljavajuće i da može bolje, ali ako smo mi u svemu tome primjer drugima, onda to ne valja.”
