Novembra 1992. godine Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine usvaja tzv. “Političku povelju”. Bio je to dokument na jednoj stranici, sa pet dijelova. Prva četiri dijela su demagoške rečenice, namijenjene zavaravanju međunarodne zajednice u pogledu agresije Tuđmanovog režima na Republiku BiH, a peti dio od dvije rečenice otkriva prave namjere da se sa predstavnicima Bošnjaka dogovori o “privremenom razgraničenju i poštovanju autoriteta vojne i civilne vlasti stvorene na teritoriji Hrvatske zajednice Herceg – Bosne”. Ovom rečenicom u petom dijelu “Političke povelje” njeni tvorci su negirali sve što su naveli u prva četiri demagoška pasusa. Samo u tom petom dijelu nije bilo demagogije.
Jasno je napisano šta je politički cilj HZ HB – podjela RBiH, priznavanje paradržave koju su uspostavili, čime se negira suverenitet i cjelovitost RBiH kao međunarodno priznate države. “Politička povelja” je poslužila Mati Bobanu da pokrene raznovrsne aktivnosti kako bi se ona prihvatila kao “polazište za uređenje sveukupnog života” na područjima svih općina koje ulaze u sastav HZ HB. Preko kadrova HDZ-a, u svim općinama i regijama BiH, gdje su Hrvati imali bitnog uticaja, osigurano je da HZ HB “preuzme punu odgovornost za organizaciju vlasti i sveukupnog života”. Pored formirane Hrvatske demokratske zajednice, Hrvati koji su živjeli na prostoru BiH imali još nekoliko formiranih politički partija: Hrvatska kršćanska demokratska stranka (HKDS), Hrvatski demokratski savez (HDS), Hrvatsku stranku prava (HSP), Hrvatsko – muslimansku demokratsku stranku (HMDS), Hercegovačku demokratsku zajednicu (HDZ) i Hrvatsku seljačku stranku (HSS), koje nisu u cjelini opstruirale rad HDZ-a BiH i HZ HB.
Većina članova Saveza komunista BiH (SK BiH) koji su pripadali hrvatskom narodu, odmah po prelasku u hrvatske nacionalne stranke, ne dobijaju u prvo vrijeme rata 1992. godine vodeća mjesta u strankama sa hrvatskim predznakom jer čak niti takvi nisu bili povjerljivi zbog svoje nekadašnje veze sa komunističkim sistemom. Ipak, takvi članovi zbog izrazito iskusne političke djelatnosti dolaze brzo u prvi plan i zbog dobrih veza sa “bivših partijskim kolegama” iz reda srpskog naroda stupaju u prve kontakte sa srpskim agresorom i odmah postaju perjanica Hrvatskog vijeća odbrane i HZ HB. Za Bošnjake koji su živjeli na teritoriji koja je bila pod kontrolom hrvatskih vlasti nastupilo je vrijeme totalnog poniženja i zlostavljanja u skladu sa Bobanovom “Političkom poveljom”. Bošnjaci su uglavnom završavali u koncentracionim logorima, dok je ostatak progonjen za svojih ognjišta. Cilj je bio da se pod torturom trajno iseljavaju, pa su bez ikakvih problema “dolazili” do putnih isprava. I pored toga, Mate Boban nije propustio šansu da na Drugom općem saboru HDZ-a, 14. novembra 1992. godine, kaže da na prostorima HZHB ima “oko 250 000 Muslimana, čiju je sadašnju slobodu hrvatski narod platio životima i krvlju svojih mladića”.