Godinu je dana od pogibije Igora Pavlovića, borca Drugog samostalnog bataljona iz sastava 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ova me vijest, što su je sarajevski mediji jučer objavili, vrati na krvavo ratište oko Viteza na kojem je Igor, za sve koji su ga poznavali jedan od najhrabrijih sarajevskih momaka, izgubio život. Vrati me u hladnu decembarsku noć (prespavanu u lokalnoj radio stanici smještenu u svlačionici fudbalskog stadiona) u kojoj je sve u Vitezu i oko njega odjekivalo od granata, improvizovanih eksplozivnih naprava, bojlera, protivpožarnih aparata… Ko nije bio svjedok pola godine dugih borbi oko Viteza, taj teško zna šta je bio rat u srednjoj Bosni. Samo te večeri bosanska Armija ostade bez dva velike borca: Igora Pavlovića i Zije Kovačevića, krajiškog heroja iz 27. krajiške brigade. Poginuo je te paklene noći i Samir Beganović – Tajson o kojem sam godinu dana ranije u Sarajevu slušao nevjerovatne priče.
“Ovdje su ti i Sarajlije”, reče komandant vitežanskih boraca Ibrahim Purić nekoliko sati prije početka borbe i dobaci: “Dobri momci, prva liga…” Čekam nestrpljivo i pomalo uzbuđeno pred štabom komandanta Fikreta Ćuskića da vidim ko se to iz Sarajeva zaputio da ratuje u Vitezu. Dogovor kod Ćuskića je završen, izlaze komandanti među kojima i Zakir Oković iz 2. samostalnog bataljona. Kad sam zadnji put Zakira vidio? Davno, strašno davno, početkom decembra 1992. godine. Kad nam je prepričavao dramatične trenutke borbe na Otesu. Nema Zakir vremena, tek toliko da se pozdravimo i raspitamo za zajedničke prijatelje. Žuri među svoje borce, za koji sat se ide u akciju, vidjećemo se sutra. Nekoliko časova kasnije poginut će Igor i Tajson. Teško mi je bilo, nakon toga, tražiti Zakira i njegove borce.
Razgovarao sam tih dana o tim dramatičnim događajima sa komandantom Okovićem. Njegova jedinica od prošle godine više se nije vraćala u Sarajevo. Izašli su u novembru, u Vitez su stigli nakon dvadesetak dana provedenih na Bjelimićima gdje se očekivao udar srpske vojske. Drugi samostalni bataljon prva je sarajevska jedinica koja je “pobrkala” predodžbu o sarajevskim borcima kao “domobranima” dobrim defanzivcima. “Mi smo neka vrsta pilot – jedinice, prva manevarska jedinica u Prvom korpusu. Ratovali smo u zoni odgovornosti svih Korpusa osim Petog!”, navodi Zakir. Sjeća se kako je jedinica početkom godine nakon Viteza pješačeći došla u Fojnicu. “Tako je moralo biti jer u to vrijeme je svima bilo teško. Kuburilo se sa MTS-om, gorivom, hranom. Marševi po snijegu do koljena trajali su 15 sati”.
I u Fojnici je u to vrijeme trajao žestok sukob ARBiH i HVO-a koji je želio ovladati “putem spasa” koji od Prozora, preko Gornjeg Vakufa i Fojnice spaja jug sa sjeverom “Herceg Bosne”. Drugi samostalni bataljon daje značajan doprinos odbrani Fojnice. “Nakon prekida sukoba sa HVO-om jedinica je premještena u Vareš, gdje smo ušli u kasarnu. Otada počinje nova etapa ratovanja, protiv četnika. Tek u martu su nam se pridružile druge jedinice iz Sarajeva i mislim da su izlaskom na teren sarajevski borci donijeli jedan nov kvalitet u ratu u Bosni. Riječ je o prekaljenim vojnicima, naviklim na granate i najjače četničke udare. Ne mislim nikog potcjenjivati, ali ono što smo mi u Sarajevu preživjeli za godinu i po i iskustvo koje borci iz tih okršaja nose, nije iskusio niko u Bosni”, govori Zakir.
Tokom ljeta manevarske snage 1. korpusa ARBiH usmjeravaju se prema Nišićkoj visoravni. Drugi samostalni bataljon je dobio i u potpunosti izvršio svoj zadatak. “Pobjede na Nišićima pokazale su sve prednosti manevarskih, lako pokretljivih i dobro uvježbanih sastava. Četnici nisu mogli vjerovati da ih je na Nišićima napao tako mali broj ljudi, vjerovali su da je riječ o ogromnoj sili”, napominje komandant Oković i još dodaje: “Ovakve jedinice se vrlo brzo uklapaju jedna u drugu, stiču uzajamno povjerenje i vole zajedno raditi. Takva jedinca su ‘Živiničke ose’ sa kojima smo se upoznali u Vitezu i vrlo brzo ‘našli’, jer smo po mnogo čemu slični. Sjajno smo sarađivali i sa ‘Crnim labudovima’ sa kojima smo odradili nekoliko uspješnih akcija. Moji momci su najsigurniji kad su im s bokova ‘Crni labudovi’ ili ‘Ose’ a i komandant ‘Labudova’ Hase Tirić rekao mi je da njegovim vojnicima najviše odgovara kad sadejstvuju sa Drugim samostalnim. Sjajni su momci iz visočkog odreda ‘Laste’ i njihov komandant Avdo. O njihovoj fanatičnosti i hrabrosti se, po mom mišljenju, malo zna i govori, a ono što su oni podnijeli na Močevićkom brdu više je od heroizma. Naravno, dobra je saradnja sa manevarskim jedinicama iz Sarajeva, borcima 101. i 105. brigade.”
Borci Drugog samostalnog bataljona, iako je riječ mahom o sarajevskoj radi, rijetko su u Sarajevu. Svraćali su u grad tek na nekoliko dana do porodice i potom ponovo išli nazad na ratište. Kasarna im se nalazila nedaleko od Vareša a u tom kraju formirana je i vlastita ekonomija sa dosta stoke, hektarima obradive zemlje pod krompirom, kupusom i drugim poljoprivrednim proizvodima. “Mislim da logistika Prvog korpusa najmanje problema ima sa našom jedinicom, jer od oružja i municije pa do hrane sve je zarobljeno u borbi i ništa nam ne fali”, kaže Zakir.
Zakir Oković je prije rata bio veoma uspješan mladi privatnik i po samom izbijanju rata u Bosni uzeo je pušku (a i prije toga u Hrvatskoj). Niti jedan razgovor sa njim nije mogoa proteći bez spominjanja Igora Pavlovića. Igorov portret relikvija se nalazio u tadašnjoj Komandi Drugog samostalnog bataljona. “Takav se momak rijetko rađa. Niko od nas koji smo s njim ratovali neće dopustiti nikakvo zlorabljivanje njegove ličnosti. Takvih pokušaja ima, manipulisanja njegovim nacionalnim pripadanjem. Igor je umro na mojim rukama tražeći da ga sahranim u Sarajevu na šehidskom groblju. Nije bio samo veliki borac, nego i čovjek…”
U toku posljednjih godinu dana koliko je Drugi samostalni bataljon u borbama izvan Sarajeva poginuo je još jedan momak po kojem se ova jedinica prepoznavala. U borbama na Nišićkoj visoravni stradao je Fikret Burza – Zenga koji je posthumno nagrađen ratnim obilježjem “Zlatni ljiljan”. Pored njega dobitnici “Zlatnog ljiljana” iz ove jedinice su i: Haris Korjenić, Muharem Grebo, Zoran Kovačević i Zvonko Tršić.
IZVOR: List “Oslobođenje”, 26. XII 1994. (Senad Avdić)
