Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. aprila 1941. godine, ustaški opunomoćenik za Liku Vjekoslav Maks Luburić stiže u Donji Lapac sa zadatkom prikupljanja naoružanja, koje je poslije kapitulacije vojske Kraljevine Jugoslavije dospjelo u ruke civila. Ta akcija svela se na krvavi pir i progon sprskog stanovništva. Obzirom da je takva akcija mogla dovesti da odmazde, Luburić je opozvan, a protiv njega je pokrenut disciplinski postupak. Ustaški povjerenik Jure Pavičić tada organizuje pomoć za nastradala srpska sela, ali ova dobronamjerna gesta došla je isuviše kasno. Smirivanje situacije nije išlo u korist komunista i četnika. Treba navesti da je među onima koji su počinili teške zločine nad Srbima bilo i Bošnjaka (tada Hrvata islamske vjere). Već ispranog mozga i sa velikom mržnjom prema Srbima, njih je ustaška vlast gurala u prve redove, kako bi kod Srba izazvali gnjev prema Bošnjacima, što je ubrzo došlo do izržaja velikim zlodjelima četnika u Podrinju.
Zbog politike Maksa Luburića u Lici je formiran gerilski odred od srpskih komunista i četnika, na čijem čelu se nalazio bivši žandar Stojan Matić, koji je 27. jula 1941. godine napao oružničku postaju u mjestu Srb u Lici. Malobrojna posada povukla se prema Kulen Vakufu, a zatim su u zaseoku Brotnja, između Lapca i Srba, pobili sve članove porodice Ivezić, njih 24. Istovremeno je pokrenut i ustanak sa bosanske strane Une, gdje su nastavljeni zločini protiv civilnog stanovništva. Najkrvavije je bilo u Drvaru – ljudi su ubijani svugdje, a najviše u drvoprerađivačkom pogonu. Katolički svećenik Grga Blažević je napisao: “U isto vrijeme u Drvaru je ubijeno oko 350 katolika i 200 muslimana, koji su došli iz Živinica kod Tuzle, da rade u pilani i celulozi u Drvaru, jer Srbi radnici nisu više dolazili na posao…”
Tokom socijalističkog perioda rijetki preživjeli morali su šutjeti o onome šta se zaista desilo tog julskog dana 1941. godine. Među onima koji su morali šutjeti bila je i porodica Jaganjac iz Bosanskog Petrovca. “Moj rahmetli otac Ramo pričao mi je kako su ustanici ubili njegova dva brata, moje stričeve Muju i Isaka. Oni su radili u Drvaru. Oni su se tog 27. jula zadesili na pilani kao radnici druge smjene. Svi radnici druge smjene bili su muslimani. Četnici su upali u pilanu i počeli sreda ubijati. Moje stričeve su uhvatili i žive ih isjekli na gleteru”, navodi Latif Jaganjac.
Teror ustanika dešavao se i na drugim mjestima tog dana. Na željezničkoj stanici Vaganj ustanici su presreli voz katolika i tom prilikom likvidirali njih 300, a potom ih bacili u jamu Golubnjaču, koja se nalazi u blizini Unca. Istog dana u Bosanskom Grahovu likvidirana su 62 Hrvata. Grahovskog župnika Jurja Gospodnetića zarobili su i 10. avgusta nabili na ražanj i pred njegovom majkom živog ispekli. Zlodjela srpskih komunista i četnika su nastavljena i narednih dana širom Bosne i Hercegovine. Jedna veća grupa četnika je 30. jula upala u oružničku postaju Benakovac kod Bosanske Krupe. Nakon što su likvidirani svi stražari teror se nastavio po bosanskokrupskim selima: Dubovik, Ostrožnica, Veliki i Mali Badić. U komunističkoj literaturi ova akcija opisana je kao “eliminacija ustaškog uporišta”, ali se analizom utvrdilo da su svi likvidirani bili civili. Najstarija žrtva bio je Omer Međedović koji je imao 92 godine. Među stradalim bila je i nepokoretna i teško bolesna devetnaestogodišnja djevojka Fatima Džaferović, koju su ustanici ubili motikama. Edhema Bobića sasjekli su sjekirama pred njegovom suprugom, maloljetnom djecom i majkom. Nakon što je njegova majka Mine povikala: “Sine moj, ubiše l’ te!?”, pucali su u nju i teško je ranili. Žene su joj pokušale pomoći, ali je jedan ustanik zaprijetio da joj ne smiju ukazati pomoć. Teško ranjena ostavljena je u bolovima u krompirištu gdje se zadesila u trenutku napada. Preminula je u teškim mukama dva dana kasnije. Prema svjedočenju preživjelih žena dva dana je dozivala u pomoć, da joj se makar vode donese jer je bila nepodnošljiva vrućina.
Nakon što su devastirali bošnjačko selo Veliki Dubovik, u kojem su likvidirali 20 civila, ustanici su navalili na Muslimansku Jesenicu. Među preživjelim iz navedenog sela i danas ima živih osoba. Jedna od njih je i osamdesetogodišnja Hamida Alijagić. “Prvo su napali na Dubovik. Mi smo vidjeli da selo gori i da se plamen izvija i počeli smo bježati. Prvo smo pobjegli u Ostružnicu, pa smo do noći došli u Krupu. Rekli su da u Ostružnici niko ne smije obnoćiti jer će oni ponovo udariti. Silni narod je pobjeg'o, a nekoliko ih je ostalo. Kad su četnici ušli u selo, ubili su koga su našli. Selo su opljačkali i sve popalili. Kasnije, kad smo se vratili, naišli smo samo na paljevinu. Sve je bilo izgorilo, ma ni ćukina koliba nije ostala čitava. Mi smo malo bili u Krupi, a onda su nas odveli u Kostajnicu (…) Ovdje u Jasenici ostala je jedna nane, Seida Alijagić, jedan stari i bolesni did Meho i kći Derviša Alijagić. Imala je oko deset godina. Nekako su oni izašli, a onda su ih ponovo ufatili i odveli u Zalin. Tamo su ih bacili u četrnju…”, navodi Alijagić Hamida.
Nakon što su poharali Jasenicu, ustanici su svoj napad usmjerili prema selima Ostružnica i Veliki Badić. Ipak, stanovništvo je uspjelo ranije pobjeći, tako da je ostalo samo nekoliko mještana, uglavnom iznemoglih. Tom prilikom ubijeno je pet mještana. Omer Ćehić je nabijen na kolac, Sevda Bećirević je iskasapljena, a Ibro Salkić zaklan je na kućnom pragu. Istovremeno je zarobljena grupa bošnjačkih civila u blizini Sanskog Mosta, koju su ustanici doveli u Potkalinje gdje su ih zatvorili u jednu kukuruzanu, a potom ih izboli željeznim vilama. Među komunistima koji su počinili ovo teško zlodjelo tada se našao i Bošnjak Redžo Terzić iz Bosanske Krupe. Još jedan zločin se desio i na prostoru Bužima, kada je iz zasjede likvidirano desetak mještana koji su prevozili robu od Bosanske Otoke prema Bužimu.
Ustanička divljanja nastavljena su i u toku mjeseca avgusta 1941. godine. Jedno po jedno napadana su hrvatska i bošnjačka sela. Krnjeuša, selo u kojem su živjeli Hrvati i Srbi, napadnuto je 9. avgusta i tom prilikom za dva dana koliko je napad trajao likvidirano je 240 ljudi, od čega su više od polovine bile žene i djeca. Prije napada na Krnjeušu ustanici su napali susjedno selo Vrtoče i tom prilikom likvidirali 50 civila. Među ubijenim je bio i ugledni trgovac i gostioničar Josip Matijević kojeg su obezglavili, a potom su likvidirali i devet članova njegove porodice.
Vrhunac divljaštva desio se prilikom zauzimanja Kulen Vakufa 6. i 7. septembra 1941. godine. Prema navodima ustanika Gojka Polovine prvo je trebalo likvidirati otpor seljaka Bošnjaka u selima Ćukovi i Orašak, koji nisu bili ustaše, a zatim napasti Kulen Vakuf. Tom prilikom srpski ustanici su lišili života blizu 2 200 ljudi, uglavnom civila. Pošteđeni nisu bili čak niti oni koji su iščekivali zauzeće Kulen Vakufa i dolazak ustanika. Jedan od mještana je bio i komunista Džafer Mušeta, koji je u znak dobrodošlice izvjesio crvenu zastavu. Mušeta nije bio jedini komunista musliman koji je stradao od srpskih ustanika. Poznat je i slučaj ubistva Muhameda Bajrića iz Polja kod Cazina, kojeg su ustanici “greškom” ubili decembra 1941. godine u Velikom Radiću kod Bosanske Krupe. Treba navesti i to da su gotovo tokom cijelog perioda činjenja zlodjela od strane srpskih ustanika, uporedo trajala i zlodjela ustaša nad srpskim civilima, što je vjerovatno i razlog odmazde srpskih masa. Tako su ustaše u prvim danima septembra u Kulen Vakufu pobile preko 900 Srba.
IZVOR: List “Stav”; 8. avgust 2019.
