Gornji Vakuf, gradić u srednjoj Bosni prema brojnim statistikama važi za jedan od tri najrazorenija grada proteklog odbrambeno – osolobodilačkog rata. Pored srpskog agresora na njega se okomio i hrvatski. Upravo sukob između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane, potpomognutog regularnim jedinicama Hrvatske vojske, će biti daleko žešči od sukoba sa srpskim agresorom. Zbog nevjerovatnog otpora, koji je pružan i u najužem gradskom jezgru ovaj grad, i njegova 317. slavna brigada, sa pravom nosi epitet herojskog grada.
Ime Gorana Čišića, nadkapetana ARBiH, komandanta Diverzantskog batalona 7. korpusa stanovnicima Gornjeg Vakufa je, u ratnim okolnostima, uvijek ulijevalo nadu da će bolje vrijeme brže doći. Rođen je 31. oktobra 1956. godine u Trnovači, Gornji Vakuf. Po zanimanju je bio prosvjetni radnik. Među svojim sugrađanima bi uvijek bio opisan kao osoba vedrog duha i dobrote. Prije početka ratnih dešavanja postaje član Patriotske lige, a ubrzo i član patriotske organizacije “Mahala”. Obzirom da je radio u Općinskom štabu Teritorijalne odbrane Gornji Vakuf, postaje jedan od glavnih organizatora otpora u Gornjovakufskoj općini. Na Borovoj ravni je u aprilu mjesecu 1992. godine obučio prvih 85 boraca, koji će činiti okosnicu odbrane Gornjeg Vakufa. U maju 1992. godine učestvuje sa svojim borcima u odbrani Ilirije i Prusca (Donji Vakuf). Ovi uspjesi će njemu i njegovim borcima donijeti epitet “Goranovi” – tako da će i jedinica biti prozvana po njemu. U avgustu 1992. godine sa 227 svojih boraca odlazi u ispomoć Sarajevu, na Igmansko ratište, gdje uspješno učestvuje u borbama za Trnovo i Krupac. Još ranije došlo je do nesuglasica sa HVO jedinicom u Gornjem Vakufu, prilikom čega je nekoliko puta zarobljen i komandant HVO jedinice, izvjesni Zulu. U oktobru se ponovo upućuje na Igman, ali se vraća jer dolazi do žestokog sukoba sa HVO. Nakon osvajanja Prozora HVO je nastojao da brzim udarom zauzme i Gornji Vakuf i tako zaokruži svoju paradržavu. Iako već tri puta ranjen, sa svojim borcima pruža herojski otpor. U januaru 1993. godine HVO poduzima još žešću ofanzivu na Gornji Vakuf, kod mjesta Vrsi ali biva zaustavljen. U međuvremenu je uspio izvući kompletno stanovništvo iz sela Uzrijčje. Također njegovi borci su istovremeno pružili i žestok otpor kod gradskog hotela, čime je Gornji Vakuf odbranjen. Ovakva koordinacija Goranove jedinice dovoljno govori o koliko sposobnom komandantu se radilo. U međuvremenu mu ginu dva brata, ali i pored toga Goran užurbano radi na pripremi novih planova u cilju odbrane i oslobađanja krajeva BiH. Krajem jula 1993. godine postaje glavni nosilac operacije deblokade Gornjeg Vakufa u smijeru prema Bugojnu. Od februara 1994. godine, a naročito nakon primirja sa HVO, učestvuje i u planu operaciji oslobođenja Kupresa, kojeg su jedinice 7. korpusa oslobodile u oktobru 1994. godine. U decembru 1994. godine ARBiH sprema operaciju oslobođenja Donjeg Vakufa. Goran se sa svojim borcima javlja i kreće u svoju posljednju borbu. U teškim borbama kod sela Podripac (općina Bugojno) 20. decembra 1994. godine, predvodeći svoje borce u borbi za slobodnu BiH, gine heroj Gornjeg Vakufa. Geler tenkovske granate pogodio ga je pravo u srce, u trenutku kada je imao 39 godina. Time je okončana blistava epizoda najboljeg diverzanta ARBiH. Na kraju treba navest da je od 85 boraca iz prvog Goranovog stroja, njih samo troje preživjelo rat. Što je dovoljan dokaz koliko su srčani bili Goranovi momci i koliko su hrabro slijedili svog komandanta.
Kakav je zapravo bio Goran najbolje svjedoči jedna anegdota nastala u vrijeme žestokog sukoba za Hrvatima. Nakon deblokade Gornjeg Vakufa njegovi borci su prihvatili jednu hrvatsku porodicu, koja je ostala nakon sukoba u Milićima. Uvidjevši da su u pitanju stariji ljudi Goran reče: “Dajte im nešto da pojedu. Ne smiju biti gladni, zbrinite ih kako znate.” – naredio je Goran svojim vojnicima, tapšući po nadlaktici staricu. Nakon završetka rata nekoliko godina je jedna osnovna škola u Gornjem Vakufu nosila ime po njemu. Danas postoje dva udruženja koja imenom čuvaju od zaborava njegov lik i djelo – Udruženje boraca “Goranovi” i Planinarsko društvo “Goran”. Također, jedna sarajevska ulica nosi naziv po njemu. Supruga Hasiba je nakon njegove pogibije odškolovala dvoje njihove djece – Sanju i Mensura koji su uspješno završili medicinski fakultet u Sarajevu.
