Svakom Sarajliji, koji je preživio ratne strahote 90-tih godina, kada se spomene izrada primitivnog naoružanja od vodovodnih cijevi, prvi na um padne Nusret Šišić zvani Dedo. Znaju Sarajlije šta je Dedo učinio i 17. aprila 1992. godine, kada je sa svojom jedinicom ušao u prostorije “Pretisa” i izvukao nekoliko stotina granata i ručnih bacača. Znaju i svi oni koji su makar jednom zakoračili u zgradu Predsjedništva šta je Dedo uradio za tu zgradu 2. maja 1992. godine, utrčavši u nju, gotovo praznu sa izuzetkom generala Jovana Divjaka i Stjepana Šibera.
Rođen je 1934. godine. Obzirom da je bio najstariji u svojoj jedinici, dobio je nadimak Dedo. Ipak, mladići u patikama, koji su ratovali rame uz rame sa njim, ga prozvaše “neustrašivi mladić hrabrog srca”. Dedo je to zbilja i bio. U januaru 1992. godine, zajedno sa Eminom Švrakićem i drugim članovima Udruženja “Bosnae – Zelene beretke” organizira odbranu Sarajeva. Neustrašivi ratnik je već u prvim ratnim danima dobio epitet simbola otpora, ali čin kojim će definitivno ući u legendu je onaj kada je od vodovodne cijevi napravio minobacač. Nakon što su iznijeli veću količinu granata iz “Pretisa” shvatili su da ih nemaju sa čime ispaljivati. Obzirom da je Dedo bio svestran, naredio je da mu se donese vodovodna cijev kroz koju može proći granata. Tako je nastao minobacač, čuvena “rora”, koja je odmah uvedena u upotrebu.
Početkom ratnih dešavanja, u aprilu 1992. godine, osujetio je sa svojom grupom upad srpske vojske u sam grad, tako što je lično minirao tunel na Darivi i sve prilazne puteve. Sarajlije ga pamte i kao prvog pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine koji je bombardovao agresorske vojnike po brdima iz svoje čuvene “rore”. Kako lično tvrdi: “Kukanjac me je najbolje zapamtio, uvalio sam mu granatu pravo kroz prozor one njegove komande. Plakao je kao malo dijete da ga pustimo, da izađe i prođe… I pustili smo ga. Morali smo. Naređenje. Ali smo mu ipak, naplatili… Stoka ti je to, prijatelju moj, stoka, đubre i smrad. Nećemo taj njihov smrad još godinama moći izvjetriti sa ovih planina. Smrdiće njihove lešine još čitavo stoljeće”, govorio je Dedo u prvim danima agresije. Istakao se Dedo i u Bici za Sarajevo 2. maja 1992. godine, kada su niški specijalci na Skenderiji krenuli prema zgradi Predsjedništva. Dedo je ponovo bio aktivan sa svojom “rorom” i zajedno sa Vikićevim specijalcima, na čelu sa Topom, potpuno porazio agresora, nanijevši mu jedan od najtežih poraza tokom opsade Sarajeva.
Među borcima je ostao upamćen kao veliki šaljivdžija i pojam motivacije. Jedne prilike kada je Majo Dizdar upitao njegove saborce: “Ko je dedo?”, dobio je odgovor, uz srdačan osmijeh: “Ma Dedo je Dedo, je l’ dosta?”. Na pitanje: “Kako je, kako ide, može li se i protiv koga se…?”, Dedo odgovori: “A protiv koga će? Vidiš i sam, ovima sa brda tek treba ime nadjenuti. Ja im za sada, svakom od njih do kojeg stignem i dohvatim ga se, nadjevam samo jedno. Svaki se od njih, kada u Dedine ruke dođe zove jednostavno – čovjek sa metkom. Mislim u glavi. Njima i treba metnuti metak u glavu, kad im glava ni za šta drugo ne služi. Pamti njih Dedo, još ‘43. su se oni presvukli i u partizane uvukli, u četničkim uniformama su dolazili, bolan i generali JNA postajali. Hej, pa gdje to ima? Sve to treba pobiti, bez suđenja. Oni, bolan, malu djecu ubijaju za petsto maraka, hej!? Karadžić i Plavšićka im obećali marke, povlastice, sve do kuća ponovo osvojenom hrvatskom moru. Metak će dobiti, a ne more, kad Dedi padnu u ruke. A ja im obećavam, ovoga puta niti jedan se neće izvući, kada Dedo očisti, ni jedan. Četeres treća se ne smije ponoviti, mada ih ima, tih što rovare iz vana i iznutra. Na svakom koraku po Sarajevu, da ne povjeruješ.”
Za Dedu se veže i nekoliko zanimljivih anegdota nakon rata. Obzirom da je posjedovao Golfa II, Ministarstvo za boračka pitanja ga je zamolila da im ga posudi na sedam dana. Međutim, počeli su lagati kada su trebali vratiti. Obzirom da nikada nije trpio nepravdu, Dedo je uzeo pušku, otišao pred Ministarstvo i pitao kada će mu vratiti auto. Nakon što je dobio odgovor da će mu ubrzo biti vraćen, izrešetao je vlastiti automobila i rekao da mu ga sada ne moraju vraćati uopšte.
Bio je i jedan od prvih dobitnika ordena “Zlatni ljiljan”, kojeg je dobio 7. avgusta 1992. godine. No, zbog komplikacija i neprolaska kroz “Službeni list”, on mu je dodijeljen tek 29. maja 1996. godine i to u vrijeme kada je bio smješten u bolnici radi teške bolesti. Obzirom da je kao pripadnik Interventne jedinice u ratu dva puta ranjen, u glavu i vrat, u tijelu su mu ostali brojni geleri. Krajem rata Dedo se teško razbolio, pa su mu ljekari savjetovali da lijek pronađe vani. Njegovi najbliži i saborci su se brzo angažirali i Dedo je upućen u inostranstvo na liječenje. Ipak, kada se želio vratiti nazad u domovinu, za njegov povratak nije bilo novca. Od države je traženo da izdvoji novčana sredstva za njegov povratak. Tadašnji Borački ministar Izet Žigić nije učinio gotovo ništa za njegov povratak, što je dodatno narušilo Dedino zdravlje. Na kraju se ipak vratio u svoje Sarajevo, nakon čega je smješten u bolnicu. Zadnje dane života tražio je da uz njega u bolnici budu njegovi najbliži, naročito njegove kćerke koje su živjele u Njemačkoj. U utorak, navečer, 4. juna 1996. godine je rekao: “Ja ću sutra biti car”. Rodbina je znala na šta misli. U srijedu, ujutro, 5. juna 1996. godine, u 62. godini života, na ahiret je preselila legenda Sarajeva i BiH. Njegova supruga Muzafera je 2011. godine izjavila: “Drago mi je što nije dočekao da živi u ovakvoj državi, jer bi crk'o od tuge”.
Danas jedna ulica u Sarajevu nosi ime po njemu. Iako je dobitnik brojnih ratnih odlikovanja, izbačen je sa spiska pokretača otpora od strane Komisije Vlade Federacije Bosne i Hercegovine.
