Iz Drugog svjetskog rata Jugoslavija je izašla gotovo u potpunosti razorena i sa velikim ljudskim gubicima. U takvim okolnostima bilo je neophodno pristupiti obnovi zemlje. Zbog forsiranja industrijalizacije i nedostatka radne snage, nova vlast je od 1947. godine počela primjenjivati sistem radne obaveze putem tzv. aktivizacije ili mobilizacije seoske radne snage. Ovakva radna obaveza je naročito primjenjivana na prostoru Bosne i Hercegovine jer je u pogledu industrijalizacije bila u najlošijem položaju u odnosu na ostale republike. Zbog takvog stanja komunistička vlast je primjenila ovu “među seljacima prilično nepopularnu mjeru radne obaveze”, zbog čega je došlo do kulta neraspoloženja seljaštva naspram postojećeg političkog i društvenog poretka.
Prve godine od uvođenja proces mobilizacije radne snage nije obavljan planski, zbog čega je početkom 1948. godine Odjeljenje plana radne snage i kadrova Planske komisije BiH napravilo tzv. “spiskove vrbovanja” i komisija koje će pratiti kretanje raspoložive radne snage u svakom srezu. To je dovelo do formiranja Službe za radnu snagu 1. maja 1948. godine, u okviru koje su osnovane: Savezna uprava za radnu snagu pri Ministarstvu rada Federativne Narodne Republike Jugoslavije i još nekoliko važnih službi za sprovođenje plana. Osnovni zadaci uprave bili su da se otkriju “rezerve seoske radne snage” i upute u pojedina privredna preduzeća. Ovakav proces je često obavljan pod prisilom, tako “da je milicija često imala pune ruke posla”. Uprava za radnu snagu pri Ministarstvu rada BiH, kao i ostale uprave pri narodnim odborima, također se osnivaju u toku maja 1948. godine. Naredne godine, kada je otpočela šira razmjera mobilizacije radne snage, osnovano je 65 sreskih i 14 gradskih uprava za radnu snagu. U pravilu su sve uprave bile povezane sa preduzećima, koja su imala zadatak da nadgledaju broj radnika i njihov rad. Nova vlast, još uvijek nedovoljno organizovana, imala je ogromne probleme sa formiranjem radnih grupa tako da je sistem organizacije tokom 1948. i 1949. godine funkcionisao jedino u rudarstvu, što je u potpunosti razumljivo jer je najveći problem bio angažovati radnu snagu u rudarstvu. Postojala je još jedna institucija koja u ovom razdoblju nije imala toliki utjecaj na proces mobilizacije koliko na stvaranje “društvene atmosfere o potrebi mobilizacije”. Formirani Savjeti rada imali su za plan da u “duhu bratstva – jedinistva” stimulišu ljude za rad. Međutim, u mnogim srezovima oni su postojali samo na papiru. Uvidjevši da ovakav sistem nije funkcionalan, od kraja 1950. godine mijenja se karakter djelovanja. Posao oko pronalaženja radne snage postaje stvar samim preduzeća. Međutim, Stojan Stevanović, instruktor republičkog Ministarstva rada BiH, je u maju 1951. godine zaključio da “proces mobilizacije seoske radne snage nije intenzivan”. Zbog toga mobilizacija se počela odvijati preko uprave za radnu snagu i raznih odjeljenja, koji su počeli slati ljude na teren radi prisilnog preuzimanja radne snage, odakle je vrbovana uglavnom seoska radna snaga. Pored navedenog formirane su frontovske brigade i brigade Narodne omladine koje nisu činile stalnu radnu snagu, pa je takav način mobilizacije izazvao brojne negativne političke, ekonomske i socijalne posljedice u selu. Prisilna mobilizacija sa sela, ali i u slučaju omladinskih brigada, dovela je do krize na selu jer je došlo do slabog priliva radne snage u seoskim preduzećia.
Na koji način se obavljala mobilizacija, svjedoči primjer izvjesnog Jerka Vuletića, radnika Zemaljskog građevinskog preduzeća “Hercegovina” u Blažuju, koji je došao u Drinovce i pokušao vrbovati radnike sa sela da sa njim pođu u rad. Ipak, sreske vlasti su ga optužile “da ometa plansko uključenje radne snag”, poslije čega je uhapšen. Proces mobilizacije radne snage nije pretjerano mario za fizičko i psihičko stanje radnika, već je bilo strogo neophodno da se popuni predviđeni broj radnika za određeno preduzeće. Tako je uprava za radnu snagu sreza Tešanj 17. marta 1950. godine mobilizovala u zeničku željezaru 24 radnika, od kojih je samo osam bilo sposobno za rad, dok su ostali bili djeca, starci i bolesni. U aprilu 1950. godine mobilizovana su za istu željezaru od strane uprave za radnu snagu sreskih odbora ukupno 434 radnika, od kojih je samo 131 bio radno sposoban. Ipak, poslije svega nekoliko dana radnici nesposobni za rad su vraćeni kućama.
Planska komisija BiH je u novembru 1947. godine provela popis raspoložive radne snage, ali je u analizi navedeno “bez većih rezultata jer je popis sprovođen na taj način da ispita volju svakog stanovnika za uključenje kao radne snage u privredi, te se time moglo spoznati raspoloženje stanovništva”. Javilo se svega 10 500 ljudi voljnih da se uključe u “dobrovoljan rad za privredna dobra”. Ovakvo stanje jasno ide u prilog činjenici da tzv. “radne akcije” u postratnoj Jugoslaviji nisu imali karakter kakav se predstavlja u današnje vrijeme – da su svi hrlili da obnove ratom razrušenu zemlju. Štaviše često se dešavalo da se za industrijsku djelatnost mobilizuju ljudi koji su više odgovarali drugim djelatnostima. Tako su, na primjer, u srezu Bihać kroz frontovske brigade bili mobilizovani ljudi koji imaju zaprege, a kada se kasnije postavilo pitanje odlaska zaprege na šumske radove na njima nije imao ko poći. Prema popisu “viška radne snage”, koji je u BiH sproveden 10. juna 1950. godine u čitavoj republici rezervne radne snage po selima su bile prilično iscrpljene. Postojalo je svega 9 668 seljaka koji bi se još mogli angažovati kao stalna radna snaga i 10 129 onih koji bi se mogli angažovati kao sezonski radnici.
Jugoslavenski dražavno – partijski vrh isticao je načelo dobrovoljnosti prilikom mobilizacije radne snage, ali je bio izuzetno dobro upućen o prisilnim metodama primjenjivanim po selima. Milovan Đilas je sredinom 1949. godine kritikovao ponašanje pojedinih partijskih organizacija koje su se koristile vlašću u sprovođenju pojedinih zadataka koji trebaju biti rezultat njihova političkog rada, kao što je i mobilizacija radne snage, pozivajući se pri tome na odluke viših partijskih rukovodstava “koje ovo ili uopšte nisu donijele, ili ukoliko su ih donijele, oni ni u kom slučaju ne mogu služiti kao oslonac njihovim nezakonitim aktima”. Đilas je naveo da partijski funkcioneri često noću upadaju u kuće radi mobilizacije radne snage. Živojin Moskovljević, funkcioner Savezne uprave za radnu snagu Ministarstva rada FNRJ u drugoj polovini 1948. godine je obišao sreske i gradske uprave za radnu snagu u Tuzli i u svom izvještaju istakao sljedeće: “(…) u većini slučajeva do sada mobilizacija vršena ne putem ubjeđivanja, već putem poziva i milicije…”. Ukoliko se seljaci ne bi odazvali na radne akcije, intevenisala je policija, pri čemu su takvi ljudi kažnjavani prinudnim radom na nekoliko mjeseci. Tako se, na primjer, krajem 1949. godine u sarajevskom srezu primjenila prisilna mjera prilikom mobilizacije radne snage, a kazna je bila zatvorska. Komisija državne kontrole BiH je krajem 1949. i početkom 1950. godine obišla uprave za radnu snagu u srezovima Sanski Most i Bosanski Novi i ustanovila kako je mobilizacija radne snage “uglavnom vršena putem poziva i prijetnji”. Javno tužilaštvo BiH je u analizi iz 1950. godine ustanovilo kako su seljaci u mjesnom području Osinje, srez Derventa, noću kupljeni i pod prijetnjom puškom tjerani na rad, a ako bi kojim slučajem omladinci utekli zatvarali bi njihove roditelje i po nekoliko dana ih držali “u mračnim tavanima”. U mjesnom području Suho Polje, srez Bijeljina, predstavnici lokalne vlasti uhapsili su znatan broj seljaka i nekoliko ih dana držali u štalama, zajedno sa stokom, jer se nisu odazivali na rad. U izvještaju Stojana Stevanovića od 25. septembra 1950. godine, naveden je zanimljiv slučaj koji se desio u mjesnom području Hrgovi, srez Gradačac, gdje su predsjednik i sekretar mjesnog narodnog odbora noću upali u kuću Mujučić Sulejmana, koji je imao 4 djece i 38 dunuma zemlje koju je sam obrađivao. Oni su ga tjerali na rad, pri čemu su ga tukli prijeteći mu pištoljem, a prije su na noć također dolazili, pretresali mu kuću, i pošto ga nisu pronašli, prijetili su njegovoj supruzi da će nju goniti na rad ako ne pronađe muža ili će je ubiti.
Osim izravnih prisilnih metoda, prilikom mobilizacije radne snage, komunističke vlasti su primjenjivale i broje druge metode koje ipak ne spadaju pod pritisak ali koje su često dovođene pod prisilnu metodu. Jedna od takvih je bila i pozivanje ljudi u rezervni sastav Jugoslavenske armije i njihovo zapošljavanje na vojnim gradilištima ili na gradilišta kojima ne rukovodi izravno vojska. Interesantna je i metoda koja je stupila na snagu krajem 1947. godine kada je država donijela zakon o zabrani “držanja koza”, koja je za namjeru imala odlazak znatnog broja seljaka u industrijsku proizvodnju, što je naročitog odraza imalo na prostoru Hercegovine koja je čitavom svojom privrednom bila oslonjena na kozarstvo. Vlado Šegrt, ministar poljoprivrede BiH, pisao je da je sasvim sigurno da će “kao posljedica zabrane držanja koza jedan dio seljaka, a naročito u Hercegovini, izgubiti stvarno vrelo prihoda od čega su živjeli sa svojim porodicama, jer obradive zemlje imao vrlo malo. Dalji opstanak na ovako sitnim posjedima sa slabom zemljom za njih je svakako nemoguć, makar se njihovi posjedi i preorjentirali i na proizvodnju voća ili koju drugu poljoprivrednu granu”. Vlasti su primjenjivale i druge, ekonomske sankcije, poput isključivanja električne energije i plina za osvjetljavanje, ukidanja stanica za vozove u onim mjestima iz kojih seljaci odbijaju da u većem broju pođu na rad. Vrhunac svih nasilnih mjera desio se u mjesto Brvnik, srez Bosanki Šamac, gdje je izdana pismena naredba svim mlinovima i zemljoradničkim zadrugama o zabrani mljevenja brašna i prodavanja namirnica i ostale robe porodicama osoba koje se ne odazivaju na rad.
Seljaci, koji nisu imali nikakav lični interes da idu na prisilne radove, koristili su razne načine da se iz njih izvuku. Naime, kada bi komisije u selima dobile planove radne snage seljaci bi se sklanjali izvan svojih kuća, a njihove porodice bi tvrdile kako su otišli na rad. Kada bi komisija napustila selo oni bi se vraćali svojim kućama. Ako bi, ipak, otišao na rad seljak je, ako već nije pobjegao na samom putu iz voza, koristio prvu priliku da se vrati u selo. Nisu bili rijetki niti izravni otpori prilikom mobilizacije. Tako je, na primjer, u tuzlanskom srezu jedan seljak napao funkcionera sreskog narodnog odbora, a u modričkom srezu jedan “vrlo bogat seljak je pokušao da razbije konferenciju upućivanjem radnika u Živinice”, ali su brzo intervenisali “drugovi iz UDBA-e te je protiv njega proveden postupak. U Foči su seljaci sjekirama napali organe vlasti koji su prisilno mobilizirali radnu snagu, a u nekim selima pravljene su i osmatračnice, odakle su pojedini seljaci upozoravali seljane kada dolaze organi za mobilizaciju.
