Kratko rečeno, Mustafu Busuladžića je komunistička vlast Jugoslavije optužila pod parolom profašističkog djelovanja na smrt. Međutim, iza ove optužnice ne stoje nikakvi argumenti nego ideološke kvalifikacije koje svakoga ko se smatra antikomunistom treba označiti kao fašistu ili pomagača fašizma. Sovjetski savez je u svom propagandnom projektu promovirao fašizam kao ultimativnog neprijatelja, a “antifašizam” kao krajnji cilj vlastitog postojanja. Ovim propagandnim alatom željelo se ostvariti da se svi neprijatelji Komunističke partije i SSSR-a uguraju u tabor fašista. Pored toga SSSR je sebe vidio kao “bastiona antifašizma”, odnosno glavnu kariku koja će se riješiti fašističkog zla. Sve u svemu, podjela na fašiste i antifašiste imala je više ideološke, a ne vrijednosne kriterije, iz razloga što je SSSR sebi dao za pravo da određuje ko je antifašista a ko fašista, a takvo mišljenje preuzela je i Jugoslavija čiji je partizanski pokret jedini proklamovan kao antifašistički. Na tim osnovama može se zaključiti da Busuladžić nije bio fašistički saradnik, niti poštovalac fašističke ideologije. Također, on ni u kojem pogledu nije učestvovao u stvaranju Nezavisne države Hrvatske niti je radio u njezinim državnim strukturama. Šaviše, on je u svojim radovima redovno kritički promatrao bitne ideološke obrasce onog vremena stavljajući se uvijek izvan njihovih okvira. Zbog čega je onda Busuladžićeva glava morala pasti? U knjizi “Islam i zapad i mišljenju Mustafe Busuladžića”, autora Mevludina Dizdarevića navodi se osam glavnih motiva koji su koji su komuniste vodili da ga osude na smrtnu kaznu.
Busuladžič je jedan od najznačajnijih kritičara socijalizma među Bošnjacima te je kao takav sigurno bio prepoznat kao opasnost za njihovu ideologiju. Njegovo djelo “Muslimani u sovjetskoj Rusiji” komunisti su doživjeli opasnim i štetnim jer se radikalno suprostavljalo njihovim ideliziranim predstavama sovjetske Rusije. Dobro je imati na umu da se u okvirima predratne i ratne komunističke propagandne Sovjetski savez prikazivao kao uzorni model svim komunsitičkim orijentiranim snagama. Tek od vremena Hruščova, odnosno smrti Staljina, stavlja se tačka na tu ideju. Dakle Busuladžić je prije ostalih ukazao na pogubnost sovjetskog modela iz ere Staljina, što mu jugoslavenski komunisti nisu mogli oprostiti.
Busuladžić iako nije figurirao kao političar, bio je kritički orijentisan teolog na društvena dešavanja. Autor ovu tezu temelji sa tri argumenta: Imao je snažan utjecaj na šire narodne mase, što uzrokuje i značajne političke implikacije; obzirom da Bošnjaci nisu imali snažnu političku organizaciju te jasnu političku snagu primat u takvom djelovanju imala je ulema; islam u svojoj naravi ne bavi se samo apstraktnim stvarima već je dijelom i sekularan, što je od Busuladžića zahtijevalo odgovarajući društveni angažman.
Komunistička vlast imala je ambiciju stvaranja “novog čovjeka” po svojoj dogmi, zog čega nije bilo prostora ni za kakvu opoziciju, koja je morala biti eliminisana. Zbog toga su sebi postavili u cilj i ovladavanje strukturama Islamske zajednice. Kako bi to ostvarili bilo je neophodno ukloniti njihove glavne autoritete sa društvene scene. Obzirom da Islamska zajednica, u poređenju sa Katoličkom crkvom nije imala snažnu konekciju sa vanjskim svijetom, taj zadatak nije bio težak. Vrlo brzo je donešen novi ustav, izabran je novi reis i ostali organi, poslije čega ona postaje važan faktor podrške komunističkom režimu. Njezini čelnici uglavnom su birani iz reda ljudi koji su bili bliski Komunističkoj partiji i Narodnooslobodilačkom pokretu, dok svi koji su se suprostavili takvim odlukama bivaju zatvoreni ili likvidirani. Upravo zbog uklanjanja takve bošnjačke inteligencije Bošnjaci su bili obezglavljeni.
Kako je Islamskoj zajednici bio ograničen prostor djelovanja, stiče se dojam da je njoj bilo preodređeno postepeno odumiranje u skladu sa jasnom ateističkoj stukturi države. Naime, socijalistički koncept nije imao razumijevanja za bilo koju religiju, dok je islam bio dodatni temelj kao “neevropski” i “uvozni”. Islam je percepiran kao religija tuđinske, okupatorske vlasti i nužno je bilo ukloniti njegove historijske i kulturne tekovine. Busuladžić, kao osoba koja je “živjela za islam i živjela islam”, nije želio prihvatiti takvu budućnost vlastite religije i kulture. Njegova riječ “sve za islam, ništa mimo islama, naročito ništa mimo islama” govore o čvrstoj opredjeljenosti da se po svaku cijenu bori za vlastita uvjerenja.
Obzirom da je među komunistima socijalizam prikazan kao “moderna opcija” u njegovim načelima nije bilo prostora za tradicionalno tumačenje svijeta. Kako je u svojoj osnovi imao stvaranje “novog čovjeka” tako se radilo i na uklanjanju “starog čovjeka”, odnosno “čuvara tradicije”. Monopol nad vjerom i ideologijom jednog društva, a samim time i nad odgojem i spoznajnom djelatnošću, u svim kulturama i državnim zajednicama predstavlja najvažniju, presudnu stvar. Unutar bošnjačkog kulturnog kruga upravo je ulema ona struktura koja je jačala i čuvala tradiciju. Ona je bila nosilac onog znanja koje se može smatrati presudnim za identitet muslimanskih zajednica. Promjena je teško ostvariva ukoliko postoji snažan sloj uleme. Konačni cilj ove radnje bila je asimilacija i kulturno raskorjenjivanje Bošnjaka te projekat dizajniranja “novog čovjeka” potpuno lojalnog novom sistemu. U ovom kontekstu možemo razumjeti intenzivan progon i snažnu društvenu marginalizaciju islamskih učenjaka u razdoblju socijalizma. Jedan od prvih i najistaknutijih primjera bio je Busuladžić.
Komunistička politika u BiH počivala je na balansu krivnje te se, po sistemu spojenih posuda, zločin jednih morao naći i kod drugih. Obzirom da Bošnjaci nisu imali organizovan fašistički/nacistički pokret, kao što je to bio slučaj sa Srbima i Hrvatima, teško je bilo dokazati prisustvo fašizma među njima. Kako bi se ova politička uravnilovka realizirala tražio se bilo kakav vid “saradnje” sa fašistima/nacistima.
Tokom svoje historije Bošnjaci su živjeli u nekoliko državnih zajednica. Svaka promjena nije podrazumijevala mijenjanje samo vlasti već i eliminaciju onog društvenog sloja koji je u prethodnom razdoblju na neki način bio prepoznatljiv. Mogli bismo kazati da je svaki novi režim koji su Bošnjaci preturili preko glave počeo sa negacijom i anatemom svega onoga što je bilo u ranijem razdoblju. Novi režimi svoj su identitet gradili na omalovažavanju i rušenju svega onoga što mu je prethodilo i uklanjanju onih ličnosti koje su bile prepoznate kao simboli prethodnog stanja. Evidentno je da su Austrougari potirali osmansko naslijeđe, da je Kraljevina SHS/Jugoslavija davala primat osobama koje su se borile protiv Austrougarske i u drugi plan gurala sve one strukture i ličnosti koje su djelovale u ranijem razdoblju. Isto tako je i NDH uklanjala sve ono što je pripadalo periodu monarhističke Jugoslavije. Uvedena je radikalna kroatizacija od koje su najviše ispaštali Srbi. Po istom receptu i komunistička Jugoslavija je uništavala sve ono što je podsjećalo na NDH te ponovo vratila srpsku dominaciju nad BiH. Sve one osobe koje su bile prepoznatljive po radu u NDH proglašavane su neprijateljima društva. Busuladžić je jedna od mnogobrojnih žrtava promjene nacionalnih i kulturnih paradigmi koje su se smjenivale u BiH u zgusnutom XX stoljeću.
Pored spomenutih razloga koji su od Busuladžića napravili metu novog totalitarističkog režima, ima jedan koji se izdvaja od ostalih. U političkim pitanjima Busuladžić je bio blizak krugu El Hidaje koja je opet dijelila stajalište o autonomiji BiH. Upravo je autonomija BiH pitanje koje se nije sviđalo ni istočnim ni zapadnim susjednima, što je neminovno dovelo Busuladžića u sukob sa velikonacionalnim konceptom. Historijski je poznato da i pored davanja BiH statusa ravnopravne republike unutar nove Jugoslavije, nije nikada eliminisano stajalište pojedinih komunističkih funkcionera o podjeli BiH između njenih susjeda.
Busuladžić je tražio da Bošnjaci ostvare vlastiti subjektivitet, da zauzmu svoje mjesto u historiji tako što će razvijati vlastiti društveno – politički koncept. U svojim razmišljanjima o poziciji Bošnjaka Busuladžić traži “treći put” – put samostalnog osmišljavanja nove pozicije: “Mi nećemo niti možemo udešavati svoj stav prema vjetru ili onako kako je to nekom u interesu, da nas što prije likvidira. Tim prije što mi nismo ničiji privjesak, nego smo svoji i živimo na svome. Mi smo uvijek znali šta hoćemo i danas znademo, a to je da se održimo kao muslimani, da živimo na prostoru koji je naš i da podržavamo najbolje susjedske odnose sa svim dobronamjernim ljudima”. Autor smatra da je traženje i iznalaženje vlastitog puta, mimo ideoloških sukobljavanja kojim Evropljani rješavaju svoje, a ne tuđe probleme, ključni Busuladžićev koncept na koji je dosta ranije ukazivao. U tekstu “Islamski socijalizam” on piše da se “ideološki sukobi iz Evrope prenose i u islamske zemlje usljed političko – diplomatskih i kulturno – privrednih veza sa Zapadom. Dok jedni žele da muslimane iskoriste za borbu protiv imperijalnih sila sa Velikom Britanijom na čelu, drugi poput komunističko – marksističke propagande šire svoju agenturu među muslimanima. Islam je prirodni protivnik i jednih i drugih, te muslimani moraju pokazati krajnju obazrivost kako ne bi došlo do ideoloških cijepanja u islamskom svijetu, koja bi bila pogibeljna i razbila duhovno jedinstvo muslimana”. Očito da bilo koji totalitaristički sistem, pa tako ni jugoslavenski nije imao kritički pristup bilo kojoj materiji već je jednostavno dijelio svijet na “naše i njihove”, na one koji su “za nas” i “protiv nas”. Ovakav diskurs ilustruje pitanje koje je Busuladžiću postavio njegov istražitelj: “Da li ste svoje tekstove pisali u fašističkom ili antifašističkom duhu?”, na što je on odgovorio: “Pisao sam u islamskom duhu”, što je bilo apsolutno nedopustivo kada posmatramo stav komunizma prema vjeri.
