Vladimir Šantić je bio pripadnik 141. lahke manevarske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine. Zarobljen je 24. juna 1995. godine prilikom izvršavanja borbenog zadatka. Sa još osmoricom zarobljenih boraca razmijenjen je 29. oktobra 1995. godine. Cijelo vrijeme, tokom četiri mjeseca zarobljeništva, srpski vojnici su mu željeli dati šansu da skrene sa “pogrešnog puta” te da shvati da je “zalutali srpski sin”. Ipak, uvijek je znao zbog čega i za šta se bori tako da izdaja nikada nije dolazila u obzir. Prije rata studirao je mašinstvo i bavio se medijskim poslom.
Kada je ARBiH 16. juna 1995. godine pokrenula veliku oslobodilačku operaciju, kodnog imena “T”, čiji je zadatak bila deblokada Sarajeva, u ovoj operaciji učešće je uzela i Šantićeva jedinica. Nakon 9 dana borbi Šantić je zarobljen na trnovskom ratištu. Čuvajući liniju ponestalo im je vode, pa se Šantić javio da će on otići do obližnjeg izvora po nju. Međutim, u povratku se izgubio te je tražeći najpovoljniji put kojim bi se vratio, shvatio da hoda mrtvom zonom. Na jednom brijegu je ugledao grupu vojnika okrenutih leđima i misleći da se radi o pripadnicima ARBiH uputio se prema njima. Međutim, u pitanju su bili pripadnici Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske, čija ga je straža kundakom udarila u glavu nakon čega je dobio “paralizu mozga”. Kada se probudio shvatio je da se nalazi na teritoriji koju kontroliše agresor. Uvidjevši da se nalazi u bezizlanoj situaciji razmišljao je na koju kartu da igra kako bi se izvukao. Naglašava da ga je ime spasilo kada su “Vukovi sa Drine”, potrčali da nožem kolju “Turčina”. Međutim, u tom trenutku je jedan srpski vojnik izgovorio: “Neka. Srbin je. Naš je”. Nakon zarobljavanja prebačen je u Trnovo gdje je prva dva dana dao 12 izjava različitim komandantima, a zatim je 28. juna prebačen u Lukavicu.
Slijedilo je 25 dana samice u Lukavici, ispitivanja u vojno – istražnom zatvoru, te davanje konačne izjave i informativni razgovor sa potporučnikom VRS Dušanom Milićem 8. avgusta. “On mi je rekao: ‘Ti moraš sada da se pomiriš s tim da si ovde. Da si konačno slobodan i moraš da se privikneš malo na život sa Srbima”, nakon čega navodi da mu je potporučnik rekao da će biti prebačen u sobu sa Srbima “kako bi se umanjio muslimanski utjecaj pod kojim je bio do tada”. Međutim, “ispiranje” mozga nije urodilo plodom i Šantić se nikako nije želio priključiti ideji agresora govoreći da je Bosna i Hercegovina njegova domovina i da se bori za nju. Ipak, navodi da su se u zatvoru korektno prema njemu odnosili i da ga niko nije tukao. No, prisjeća se situacije u kojoj su mu pijani pripadnici VRS u kontaktu “kroz rešetke” prijetili pištoljem, stavljajući mu cijev u usta, na čelo itd. “Smrt sam prihvatio kao normalnu stvar. Držala me je jedino nada u mogućnost bijega”.
O tome da će biti razmijenjen nije znao ništa, a njegova nada u to mu se ugasila kada mu je 26. oktobra sudija Goverica na Ilidži izrekao kaznu od pet godina zatvora, pod optužbom izdaje i služenja u neprijateljskoj vojsci. Kako navodi: “Farsa je što je moj branilac nastojao dokazati kako se nisam odazvao mobilizaciji u ARBiH i da sam prisilno mobilisan a nisu nikada saznali da sam bio dobrovoljac ARBiH od 26. juna 1992. godine”.