Među najzanimljivije ženidbene običaje, prve polovine XX stoljeća, spadaju oni u Gornjem Vakufu. Veoma je rijedak slučaj bio da se uzmu djevojka i momak po svojoj volji. Više se radilo pod tuđim utjecajem. U mjesecima pred Novu godinu glavna briga omladine je bila ženidba, naročito kod djevojaka. Rasprave su bile još življe u periodu pred Božić, tako da bi nastajale čitave borbe kao pred izbore.

Često je dolazilo i do svađa, pa čak i fizičkog obračuna, među seljanima oko djevojaka i momaka. Praksa u Gornjem Vakufu je bila da momak ide na razgovor sa četiri do pet, pa čak i više, djevojaka, a isto tako i djevojka razgovara sa više momaka.

Tako da je bio veoma rijedak slučaj da se rodi prava i istinska ljubav, iz koje bi mogao nastati sretan i valjan brak. Uz to u vrijeme ženidbe i udaje djeluju tzv. “paklene Matije”, pa bacaju kamen smutnje među mladež, u cilju da rastave dvoje mladih koji nisu zaljubljeni te da ih privuku za nekoga koga oni sami vole.

Pri tome se nije vodilo računa da li će neko biti povrijeđen, pa je dolazilo i do zlih posljedica. Ta praksa je naslijeđena još iz osmanskog perioda. Da bi šarmirale mladiće djevojke su tkale razne vrste platna od konoplje i lana. Ipak, već tada, poslije Prvog svjetskog rata, zaživljava trend moderne nošnje pa su i mladićima bile primamljivije one djevojke koje su izgledale “modernije”.

Momak je tražio djevojku obučenu u platno od pamuka ili svile. Naročito su bile poželjne one koje su nosile kecelje od svile, koje su se u to vrijeme smatrale najluksuznijim odjevnim predmetom. Međutim, takve djevojke su često dobijale ukor od svojih roditelja, te im je jedan period bio zabranjen izlazak iz razloga što nisu poštovale svoju tradiciju.