Neposredno pred početak otvorene agresije, Vlašički plato je bio pod okriljem izvođenja vojnih vježbi od strane Jugoslavenske narodne armije. Tom prilikom zaposjednuti su Babanovac, Galica, Gostilj, Smet te prevoj Komar, dok su putne komunikacije Travnik – Donji Vakuf i Travnik – Skender Vakuf presječene. Do prvog otvorenog napada dolazi 1. maja 1992. godine na kotu Opaljenik, koju su branile snage MUP-a Republike Bosne i Hercegovini, ali ga nisu uspjele odbraniti. Nakon toga se pristupilo formiranju linija odbrane, kako bi se spriječili daljni prodori srpskih snaga. Borbenim dejstvima je rukovodio Općinski štab odbrane Travnik. U toku septembra 1992. godine, izvedena su i prva oslobodilača dejstva od Komara do Vučije glave. Tom prilikom pomjerene su linije odbrane za 4 kilometra. U to vrijeme Vlašić je postao mjesto odakle je Vojska Republike Srpske svakodnevno deportovala prognane iz Bosanske krajine. Tokom novembra 1992. godine VRS je izvela žestok napad na Karauli, nakon čega ju je zauzela. Naredna godina obilježena je sukobom na dva fronta – protiv VRS i HVO. Potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma u martu 1994. godine, omogućen je transport većih snaga prema linijama VRS. Već krajem marta izvode se oslobodilačka dejstva i tom prilikom oslobađaju se objekti Radijevac, Kvrkuša i Rustovi. Da bi se sprovela akcija oslobođenja šire teritorije 7. aprila 1994. godine dolazi do formiranja 7. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, sa sjedištem u Travniku. Već prvi ispit Komanda 7. korpusa ima 24. aprila, kada VRS izvodi žestok pješadijsko – tenkovski napad na Vlašički plato i zauzima Meokrnje i Glavicu. Ipak, u žestokom kontranapadu snage 7. korpusa vraćaju izgubljena mjesta. Oslobodilačke akcije su nastavljene i u maju, kada su zaposjednuti objekti Bjeljik, Crni vrh i sela Fonjige, Pobrđani, Šahmani, Brdo, Dolani i Korenići. U julu je oslobođeno i mjesto Srneća brda.

vlasic9
Raspored snaga ARBiH i VRS u januaru 1995. godine

Već krajem ljeta 1994. godine počinju ozbiljne pripreme u cilju oslobođenja Vlašića. Zbog toga dolazi do prikupljanja mnogobrojnih materijalnih stvari i angažmana velikog broja ljudi. Pored nabavke osnovnih životnih namirnica, izgrađeno je nekoliko brvnara u koje se moglo smjestiti 4 000 boraca, iz razloga što su naseljena mjesta bila znatno udaljena a operacija je bila planirana za zimu 1995. godine, kada su temperatura bile dosta niske. Također, u Travniku je sašiveno 3 000 bijelih maskirnih uniformi. U prilog organizaciji oslobodilačke akcije išlo je i potpisano četveromjesečno primirje krajem 1994. godine, što je Komanda 7. korpusa iskoristila za konsolidaciju jedinica i dodatnu obuku. Shodno tome pokrenut je plan obuke nazvan “Bura 95”, kojim su uvježbavane nove i specijalne metode izvođenja akcije.

Smotra 7. korpusa u Travniku
Smotra 7. korpusa u Travniku

Odmah po dobijanju Direktive za izvođenje oslobodilačke operacije od strane Generalštaba ARBiH, Komanda 7. korpusa je pristupila pripremi izvođenja operacije. Kada je 7. februara 1995. godine, došlo do smotre jedinica 7. korpusa u Travniku i predaje ratnih zastava, bilo je jasno da je 7. korpus spreman za početak velike oslobodilačke operacije. I izvještaji sa ratiša su govorili da VRS ne poštuje potpisano primirje, naročito u zoni odgovornosti 5. korpusa kod Bihaća. Sve je bilo jasno da je mirovni sporazum ponovo propao. Plan operacije za oslobođenje Vlašića, kodnog naziva “Domet 95”, bio je gotov već početkom februara. Planom operacije bilo je predviđeno da se VRS napadne na širem fontu, praktično cijelom zonom odgovornosti 7. korpusa na Vlašićkom platou, te da se izbije na komunikaciju Smet – Gostilj – Vitovlje – Korićani. Operacija je trebala početi 20. februara 1995. godine a za nju je angažovano 10 brigada, 9 tenkova i transportera, 25 haubica i topova, 191 minobacač i 24 480 vojnika. Rok trajanja operacije je bio 5 dana. Sa druge strane odbranu Vlašića činile su 3 brigade VRS, sa oko 5 000 vojnika, 9 tenkova, 15 haubica i topova i 76 minobacača.

Dejstvo na Galici 24. februara 1995. godine
Dejstvo na Galici 24. februara 1995. godine

Iako je početak operacije planiran za 20. februar 1995. godine, zbog loših vremenskih uvjeta, operacije je odgođena za 24. februar. Početak operacije obilježio je veliki poduhvat specijalaca iz sastava 712. i 737. brigade, kada su se dvije grupa od oko 400 boraca preko noći spustile niz dvanaestometarsku liticu na platou Galica i u jutarnjim satima 24. februara potpuno iznenadila neprijatelja i pri tome likvidirala 62 pripadnika VRS. Ipak, prvih dana glavni napad nije uspio, zbog loše realizacije prilikom postavljanja mostobrana, što je iskoristio agresor da dovuče PAT-ove čijim djelovanjem su naneseni gubici 705. brigadi ARBiH. Time je propao plan o oslobođenju Vlašića u roku od pet dana.

Uvidjevši da je propao plan oslobođenja Vlašića, Komanda 7. korpusa vrši dopunske pripreme za izvođenje nove operacije nazvane “Domet 1”. Tom prilikom prisluškivane su veze VRS što je znatno olakšalo realizaciju nastupajuće akcije. Pristupilo se i analizi neuspjeha od 24. februara, te je zaključeno da je glavni razlog izostanka glavnog napada u nemogućnosti evakuacije po dubokom snijegu ukoliko neka od jedinica upadne u neprijateljsku zasjedu.

Plan napada Domet 95
Plan napada Domet 95

Početak nove operacije predviđen je za 20. mart 1995. godine, a za tu priliku su angažirane i jedinice iz sastava 3. korpusa ARBiH. Također, da bi izvedba operacije bila uspješnija front napada je smanjen za 23 kilometra. Radi lakše koordinacije napada sve snage su bile potčinjene Komandantu 17. viteške krajiške brigade. Dok su inženjerske mašine bile spremne da čiste puteve i osiguraju manevar snaga. Za glavni napad odabran je prostor Tvrda ravan – Babanovac – Gostilj. Također određena su i dva pomoćna pravca napada, kako bi se najdominantniji vrh Opaljenik doveo u okruženje. Konačni cilj operacije bilo je izbijanje na putnu komunikaciju Smet – Vitovlje – Korićani. Komandu za napad je izdao komandant 7. korpusa Mehmede Alagić u noći 19. marta 1995. godine, dok je planirano da konačni napad krene 20. marta u 04:30. Još u noći 19. marta počelo je, kroz snijeg i mećavu, uvođenje jedinica do objekata napada. Na glavnom pravcu napada krenule su jedinice 17. i Gardijske brigade GŠ ARBiH. Vrlo brzo je došlo do eliminacije neprijatelja na glavnom pravcu što je rezultiralo spajanjem sa 727. brigadom koja je djelovala na pomoćnom pravcu. VRS je počela izvlačiti svoje snage sa Polica ka Babanovcu i dolinom rijeke Ugar. Tokom prvog dana operacije oslobođena su mjesta Pavo, Čavo, Crni vrh, Simišće te veći dio Polica. Mali Šantić je doveden u poluokruženje, dok su pripadnici VRS na Opaljeniku bili odsječeni. Ipak, zbog veoma niske temperature veliki broj boraca je promrzao te je vraćen u Travnik na odmor. Narednog dana u borbu je uvedena i 7. muslimanska brigada koja je oslobodila planinski dom na Malom Šantiću i zaplijenila veću količinu naoružanja. Istovremeno je oslobođen i kompletan objekat Police, dok je 727. brigada ovladala dijelom objekta Poljane. Dana 22. marta sve snage su usmjerene na glavni pravac napada, kako bi se što prije izbilo na Galicu, čime bi se pod kontrolu stavio put Mali Šantić – Galica, kako bi se onemogućilo korištenje puta Travnik – Ovčarevo – Galica. Time bi se VRS na Opaljeniku stavila u potpuno okruženje. Napadajući iz tri pravca ARBiH je izbila na Galicu čime su eliminisani artiljerijski položaji odakle je granatiran Travnik i okolica. Tom prilikom oslobođeni su objekti: kota 1616, Panje, Srnske stijene, Mačak, te širi rejon Planinarskog doma na Galici, put Šantić – Galica je stavljen pod kontrolu, dok su snage VRS dovedene u potpuno okruženje na Opaljeniku i Devećanima. Narednog dana dio snaga je poslan na odmor, dok je oslobodilačka akcija nastavljena prema Opaljeniku i Devećanima. Da ne bi zapali u nezavidan položaj pripadnici VRS izvode uspješan proboj prema Babanovcu, dok snage ARBiH oslobađaju Planinarski dom na Devećanima i Opaljenik. Oslobađanjem Opaljenika učinjen je najuspješni korak u dotadašnjem toku operacije “Domet 1”. Ipak, u narednim danima VRS je uspjela konsolidirati svoje linije odbrane tako da je nekoliko napada ARBiH odbijeno.

Plan napada Domet 1
Plan napada Domet 1

Ne želeći nepotrebno srljati u daljne napade i time proizvesti moguće veće gubitke, Komanda 7. korpusa naređuje borcima da utvrde dostignute položaje, jer se očekivala snažna kontraofanziva VRS u cilju povratka oslobođenog područja. S tim ciljem prema Vlašiću se upućuju i jedinice iz sastava 4. korpusa ARBiH i specijalna jedinica “Crni labudovi”. VRS je izvela nekoliko manjih napada na Galici i prema Babanovcu. U novi napad snage ARBiH kreću 3. aprila 1995. godine na pravcu: Bukovačko brdo – Šešići i Sečevo – Potkraj – Dželilovac, kao i na nekoliko pomoćnih pravaca. Ipak, novu inicijativu nisu uspjele u potpunosti pratiti snage koje su tek pridošle, tako da su snage ARBiH izvučene na početne položaje. Dva dana kasnije glavni napad se ponovo preusmjerava na Vlašić, tačnije prema Babanovcu. Ipak, ni ovaj napad kao ni naredni napad 7. aprila nije donio zacrtane rezultate. Stagnacija operacije je bila razumljiva, prvenstveno iz razloga što bi VRS, čija dejstva je predvodila 22. pješadijska brigada iz sastava 1. Krajiškog korpusa VRS, svaki put nakon napada ARBiH izvodila žestoke kontranapade. Uslijed vidnog zamora snaga 7. korpusa, 14. aprila 1995. godine, na Vlašić biva upućena i 146. brigada iz Visokog, koja je bila u sastavu 1. korpusa ARBiH.

Borci na Vlašiću u predahu borbe
Borci na Vlašiću u predahu borbe

Nakon 20 dana borbi snage ARBiH su izbile na liniju: Srneće brdo – Čatići – Šantići – tt 1528 – Harambašine vode – Debele jele – Grozničavica – Šešiće vode – Crvena stijena – Kostolac – Sečevo. U danima borbi temperatura se spuštala na -20 stepeni, dok je vjetar često dosezao brzinu i do 100 km/sat. Jasno je da su glavne teritorijalne promjene urađene u periodu do 25. marta 1995. godine, dok su nova pomjeranja vršena uz izrazito teške borbe. Jedan od ciljeva operacije je bilo i smanjenje linija odbrane. Ipak, uslijed prodora na Galici formirano je ponovo veliko udubljenje, pa je dužina borbene linije prije i poslije operacije ostala gotovo ista. Analizirajući uspjeh operacije zaključeno je da se ostvareni ciljevi nisu ostvarili jedino na desnom krilu gdje nije ostvaren zacrtani prodor u rejonu Žežička greda i Šišava, dok je na lijevom krilu izvršeno i više nego što se očekivalo.

vlasic4
Oslobođeni prostor po okončanju operacije Domet 1

Iako se već 10. aprila 1995. godine moglo govoriti o sigurnoj i dostignutoj liniji odbrane, jer VRS nije imala snage za povratak izgubljenih položaja, utvrđivanje je moralo biti nastavljeno, jer je to zahtijevala visina snježnog pokrivača. Zbog dubokog snijega utvrđivanje se nije moglo vršiti pod zemljom, nego nad zemljom – snijegom. U početku je linija formirana zasijecanjem homorike, koje su služile kao grudobrani i kao osnova za izradu sigurnosnih skloništa za vojnike. Veliki doprinos ovakvim akcijama dao je Inženjerski bataljon 7. korpusa, koji je angažirao 27 mašina koje su u prvih 10 dana operacije radile neprekidno. Koliko je angažman bataljona bio značajan dovoljno govori podatak da je održan prohod 66 kilometara puta na Vlašiću, pomoću kojeg se nesmetano dopremao MTS i osnovne životne namirnice. Također probijena su i dva nova puta na Galici – dužine 10 i 6 kilometara. Tom prilikom je utrošeno i 80 tona goriva.

Učešće u operaciji “Domet 1” su uzele jedinice iz sastava 7., 3., 4. korpusa, Glavnog štaba ARBiH i MUP-a RBiH. Okosnicu operacije su činile jedinice iz sastava 7. korpusa čiji je angažman obuhvatio 81% svih izvedbi operacije. U operacije je na različite načine učestvovalo oko 20 888 boraca, od čega je veliki postotak otpadao na snage koje su pružale podršku glavnom napadu. U konačnici je u periodu od 20. marta do 10. aprila 1995. godine, oslobođeno ukupno 51 km2 teritorije. Iako se čini malo, treba naglasiti da je operacija izvedena u najtežim vremenskim uvjetima i na teškom planinskom zemljištu. Ipak, oslobođen je centralni planinski masiv Bosne, koji je dominirao centralnom Bosnom i teritorijom do Krajine, Posavine i sjeveroistočne Bosne. ARBiH je oslobodila najviši vrh planine Opaljenik te čitav plato Galice, odakle je komandant 22. pješadijske brigade VRS pukovnik Janko Trivić redovno sjekao bogatu šumu i prodavao je u Srbiji, te se time bogatio. Oslobađanjem Vlašića stavljena je pod kontrolu putna komunikacija Travnik – Galica – Veliki Šantić – Crni vrh, koja je postala glavna kružna komunikacija na Vlašiću.

Borci na Vlašiću
Borci na Vlašiću

Iako se očekivalo da će operacija oslobođenja Vlašića donijeti bogat ratni plijen, to nije bilo tako. Štaviše, gotovo da nema podataka o prikupljenom pješadijskom naoružanju, municiji i drugoj opremi. Prilikom oslobođenja rejona Šantića, zarobljen je jedan tenk T-34 i pet motornih vozila, koji zbog nedostatka goriva nisu mogli biti izvučeni. Komandi 7. korpusa je naročito bilo značajno zarobiti haubicu (105 mm) i top (130 mm) te tenk i pragu koji su sa Galice sijali smrt po Travniku, ali je vidno da ih je VRS na vrijeme izvukla. Ipak, u rejonu Harambašine vode i Kukotnice biće uništena jedna praga i tenk T-55. Osim navedenog zarobljena su i 3 topa, 11 minobacača, 4 PAT-a, 6 PAM-ova, 2 BST-a, 2 maljutke i jean ručni bacač “Osa”.

Na osnovu dostupne dokumentacije 1. KK VRS, u periodu od 20. do 23. marta 1995. godine poginulo je i nestalo 65 pripadnika VRS, dok je Glavni štab ARBiH nakon analize terena prikupio 60 tijela pripadnika VRS na Vlašiću. Procjene su da je tokom trajanja operacije poginulo oko 200 pripadnika VRS. Teško ranjenih je bilo 180, dok je sa lakšim ozljedama bilo oko 350 pripadnika VRS. Gubici snaga ARBiH su bili, također, relativno veliki. Uzimajući u obzir podatke i prilikom prvog pokušaja izvođenja operacije – 24. februara 1995. godine, snage ARBiH su imale 70 poginulih, 78 teško ranjenih i 312 lakše ranjenih boraca. Također, 5 boraca je nestalo dok su 54 promrzla. U prvih pet dana operacije, dok je VRS još uvijek bila iznenađena napadom, gubici su bili znatno manji u odnosu na period borbe za proširenje uspjeha u omjeru 1:5. O karakteru borbe dovoljno govori podatak da je 70% poginulih boraca stradalo od puščanog metka. Ispod 30 godina starosti bilo je čak 71% poginulih pripadnika ARBiH. Samim time daje se zaključak da je bosanskohercegovačka mladost oslobodila planinu Vlašić.

Sahrana poginulog pripadnika ARBiH u borbama za Vlašić
Sahrana poginulog pripadnika ARBiH u borbama za Vlašić

Bez obzira na promjenjiv tok operacije, ona je u Komandi 7. korpusa i GŠ ARBiH doživljena kao do tada najveći uspjeh ARBiH i prekretnica u oslobodilačkoj borbi, jer je dokazano da ARBiH može izvoditi oslobodilačke operacije i u najekstremnijim uvjetima i to onda kada svako sumnja u nju. Moral je snažno porastao kod svih pripadnika ARBiH, tako da je u pomoć na Vlašić željelo doći mnogo jedinica. Stanovništvo srednje Bosne je svuda slavilo veliku pobjedu. Članice ženskog udruženja “Sumeja” donosile su borcima, na same položaje, toplu hranu, odjeću, obuću, sunčane naočale protiv sniježnog sljepila itd. Brojne općine su slale značajne donacije u hrani i nafti, a u tome se naročito istakla općina Visoko. Vlašićka pobjeda je pokrenula sve segmente bosanskohercegovačkog društva i dala, do tada neviđeni, motiv da se odlučno krene u pripremu niza novih oslobodilačkih operacija. Upravo tada je ispjevana i danas dobro poznata pjesma “Šehidski rastanak”. Njome su prvi put ispraćeni baš šehidi slobodnog Vlašića.